BOSILJEVAC, Aleksandar

BOSILJEVAC, Aleksandar (Šandor), skladatelj (Karlovac, 7. III 1860 — Hvar, 8. VI 1918). Uz redovito školovanje učio je od devete godine violinu u Gradskoj glazbenoj školi u Karlovcu, najprije kod F. Vaničeka, zatim, nakon duljeg prekida, kod F. Forsteka. U skladateljsku tehniku pokušao se sâm uputiti. Ubrzo je svojim prvencima, klavirskim skladbama i pjesmama, pobudio pozornost karlovačke glazbene javnosti pa 1882. dobiva mjesto orguljaša, najprije u crkvi u Dubovcu, potom u župnoj crkvi Sv. Trojice u Karlovcu. God. 1885. Karlovačko gradsko zastupstvo dodjeljuje mu potporu za daljnje školovanje pa odlazi u Prag te studira 3 godine u Orguljaškoj školi kod F. Blažeka i F. Z. Skuherskog. Za boravka u Pragu tiskano mu je u nakladi »J. Hoffmannova udova« nekoliko klavirskih skladbi. Vrativši se u Karlovac, nastavlja djelatnost orguljaša župne crkve. Uz to je jedan od pokretača (1890) i zborovođa Obrtničko-radničkoga pjevačkog društva Nada. God. 1891. imenovan je učiteljem Zemaljske preparandije u Sarajevu, a 1900. postaje orguljaš stolne crkve u Hvaru i zborovođa pjevačko-tamburaškog društva »Hektorović«. Njegovim je dolaskom društvo postalo žarištem njegovanja hrvatske narodne i umjetničke glazbe. Usporedo je nastojao obnoviti i repertoar crkvene glazbe u hvarskoj katedrali. — B. je počeo skladati više-manje kao samouk, uglavnom glazbu popularnijeg, tzv. salonskog tipa. Nakon studija stvara i veća, složenija djela za raznovrsne orkestralne sastave: uvertire Jadransko more, Sokol i Domorodni zvuci, zatim »glazbenu sliku« Na balkanskom bojnom polju, programsko djelo posvećeno junacima balkanskih ratova. Tada nastaju i opsežnije crkvene skladbe: Misa u G-duru za mješoviti zbor i orkestar (izvedena 1891), Misa u F-duru, Misa na čast sv. Barbare, Misa na čast sv. Stjepana, Missa primitia, Requiem za mješoviti zbor ili 3 glasa, orgulje i orkestar, napisan na spomen vojnicima palim u ratu 1914–1916, i više moteta, posebice Quem vidistis pastores? za solo-glas i zbor, Sacerdos et Pontifex za tenor i bas solo, Miserere za muški zbor. No i tada većinu njegovih djela sačinjavaju prigodne ili pomodne kompozicije: klavirski plesovi i koračnice, lirske i rodoljubne pjesme za mješoviti i muški zbor (Proljetna pjesma, Gorska pjesma, Hrvatska Hrvatom, Himna Hektorovića, Crnookoj, Začinka) te solo-popijevke na stihove hrvatskih pjesnika (Putnik, Slavulju, Nesretna ljubav, Spominjanje). B. je uz to skupljao narodne napjeve iz hrvatskih i bosanskohercegovačkih krajeva te ih obrađivao za zborni sastav ili za glas i glasovir. U vlastita vokalna i klavirska djela unosio je motive narodnog melosa, što je zacijelo pridonijelo njihovu uspjehu izvan granica domovine. Crkvena djela većih složenijih oblika pretežno su građena polifono. Suvremenici ističu pjevnu, svježu melodiku njegovih skladbi, pomnu tehničku izradbu, smisao za polifono oblikovanje, odn. za dobro vođenje glasova u crkvenim djelima te eleganciju stila u klavirskim djelima (Vienac, 1910, 1913). Prema biografiji iz pera suvremenika (Österreichische Musik- und Theaterzeitung, Beč 1892), za života je B. stekao znatan ugled i popularnost. Svrstavali su ga među »najambicioznije i najvrsnije mlađe hrvatske kompozitore«. Djela su mu izvođena ne samo diljem Hrvatske već i u Beču i Parizu, a naklada »Antun Böhm & Sohn« u Augsburgu objavila je 1913. jednu njegovu misu. Međutim, ubrzo nakon smrti pao je u zaborav.