BOUREK, Zlatko

BOUREK, Zlatko, slikar, scenograf, kostimograf i autor crtanih filmova (Slavonska Požega, 4. IX 1929). Osnovnu i srednju školu pohađao u Slavonskoj Požegi i Osijeku. God. 1955. diplomirao kiparstvo i posebnu obradbu metala na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu (K. Angeli Radovani). — Njegovo raznoliko djelovanje započinje 1951. objavljivanjem političkih karikatura u zagrebačkom Kerempuhu, potom je stalni ilustrator zagrebačkog časopisa Republika. Od 1964. ilustrira izdanja »Školske knjige«, »Mladosti« i »Znanja« te dječje slikovnice i knjige, među kojima se ističu Petrica Kerempuh S. Mihalića (Zagreb 1975; Nagrada »Ivana Brlić-Mažuranić« 1976) i Antuntun G. Viteza (Zagreb 1977). God. 1955. i 1956. izlaže djela s područja primijenjene umjetnosti i član je Studija za industrijsko oblikovanje u Zagrebu. Grafičkim radovima javlja se 1959, a od 1963. slikama koje nose obilježja groteskna humora i nadrealističkog osjećaja povezana s elementima ruralnog i urbanog folklora. Posvećuje se i kiparstvu (metalne skulpture u naselju Babin Kuk u Dubrovniku, 1979). Izlagao je na skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a samostalno u Duisburgu (1969), New Yorku (1969), Zagrebu (1979, 1984) i Dubrovniku (1982). — Kao scenograf i kostimograf debitirao 1959. u zagrebačkomu Dramskom kazalištu Gavella u srednjovjekovnoj farsi Mesar iz Abbevillea i Maître Pathelin, 1960. surađuje u dramskoj izvedbi Idiota F. M. Dostojevskoga (HNK) te u djelu D. Foa Arhanđeli i automati (kazalište Komedija). Posebno su bile zapažene predstave Slava Šenoi – Ljubica A. Šenoe i P. Cindrića (1965, HNK; nagrada Sterijina pozorja 1965) i Kraljevo M. Krleže (1970, Dramsko kazalište Gavella). Od 1971. kao scenograf često radi u SR Njemačkoj. Na Dubrovačkim ljetnim igrama 1977. kreira lutke i režira lutkarsku farsu Orlando maleroso (tekst S. Isaaca) inspiriran dubrovačkom tradicijom i japanskim bunraku lutkarskim kazalištem. Tu je predstavu zagrebački Teatar ITD izveo 1981. na smotri lutkarskih kazališta u SAD. God. 1982. postavio je lutkarsku verziju Hamleta (po T. Stoppardu; godišnja Nagrada »Vladimir Nazor« i sarajevska Nagrada za režiju »Jurislav Korenić«), koja u izvedbi kazališta ITD gostuje na najvećim kazališnim festivalima u zemlji i inozemstvu. God. 1983. izvedena je lutkarska predstava Skupa M. Držića (u režijskoj suradnji s J. Juvančićem), a 1984. na isti je način u kombiniranoj igri lutaka, masaka i glumaca realizirao komad E. Rostanda Cyrano de Bergerac. U scenografiji i kostimima B. se služi groteskom da bi prikazao svijet izvrnute realnosti. Spojevima raznorodnog i raznodobnog (lica japanska, tatarska, grčka, maurska, kostimi svih epoha) ostvaruje množinu značenja i simbola, a demitizirajući patos uzvišenog otkriva novu dimenziju smiješnog. — Bavi se crtanim filmom, povremeno i kratkometražnim igranim te dokumentarnim filmom. God. 1954. pridružio se N. Kostelcu i D. Vukotiću radeći reklamne crtane filmove te prvi put primjenjuje reduciranu animaciju. Potom je slikar pozadina i scenograf u Studiju za crtani film »Zagreb-filma« od njegova osnutka 1956, a od 1961. režiser i glavni crtač. Kao scenograf surađivao je u više od 40 filmova istaknutih predstavnika Zagrebačke škole crtanoga filma (D. Vukotić, V. Mimica, N. Kostelac, B. Kolar, N. Dragić i dr.). God. 1961. javio se filmom Kovačev šegrt s motivima rustikalne fantastike. To je prvi crtani film kojemu je bio samostalni autor, pisac scenarija, redatelj, glavni crtač i scenograf. Prema motivima Krležinih Balada Petrice Kerempuha režirao je i nacrtao film I videl sem daljine meglene i kalne (1964. nagrada na festivalu u Beogradu i Nagrada grada Zagreba 1965). Nakon kratkoga igranog filma Cirkus Rex (1965), koji je režirao prema vlastitom scenariju, radi crtani film Bećarac s folklornim motivima (1966. diploma na festivalu u Beogradu) te film Kapetan Arbanas Marko, legendu moderne grafičke vizije (1967), za koji je iste godine nagrađen na festivalima u Oberhausenu, Mamaji i Atlanti; u obama filmovima sâm je vodio animaciju. God. 1971. radi crtane filmove Školovanje (u korežiji sa Z. Sačerom) i Mačka (nagrade u Beogradu, Oberhausenu i Chicagu te Nagrada »Vladimir Nazor« 1972). Zajedno s P. Štalterom režirao je prema vlastitom scenariju Love Story (1973), gdje je bio glavni crtač i scenograf. Nakon lutkarskog filma Farsa (Crvenkapica II dio, 1974) režirao je dokumentarni film Naiva (1974), crtani film Ručak (1978) i kratki igrani film Mister Ventriloquist (1980).