BOŽIĆ, Branko

BOŽIĆ, Branko, kemičar i metalurg (Osijek, 9. III 1907). Maturirao u Osijeku 1925, diplomirao pri Kemijskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu 1929. Iste godine kao stipendist Industrije željeza iz Zenice odlazi u Aachen, gdje postiže doktorat tehničkih znanosti iz područja metalurgije. Od 1932. radi u Industriji željeza u Zenici, završava specijalizaciju iz metalografije na Visokoj tehničkoj školi u Berlin-Charlottenburgu i postaje upravitelj novoosnovana Kontrolnog pogona industrije željeza, obavljajući tu dužnost do 1941. Ispit za ovlaštenog inženjera metalurgije položio 1938. u Beogradu. Za okupacije radio je u Zavodu za ispitivanje materijala Ministarstva građevina, u tvornici cementa u Ralji i u trgovini željeza u Beogradu. Nakon oslobođenja djeluje kao referent za kemiju i metalurgiju u Povjereništvu za ekonomsku obnovu zemlje, zatim u Državnoj upravi narodnih dobara. U travnju 1945. odlazi s delegacijom za pregovore o zajmu i najmu u SAD i Kanadu, gdje je boravio devet mjeseci. Potom postaje glavni inženjer za crnu metalurgiju pri Ministarstvu rudarstva FNRJ, a 1948. upravitelj Kemijskog laboratorija Instituta za fiziku u Vinči. Od 1950. izvanredni, od 1951. redoviti profesor na Tehnološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu i voditelj novoosnovane Katedre za metalurgiju željeza, čelika i fizičku metalurgiju. — Njegov znanstveni rad obuhvaća široko područje metalurgije, počevši od pripreme sirovina, proizvodnje željeza, čelika i legiranja metala, do ispitivanja svojstava i eksploatacijskih karakteristika metalnih materijala. Istraživao je kemijska i fizička svojstva legura na bazi aluminija, bora, željeza, cinka i dr., kao i zavisnosti između ražličnih mehanizama ojačanja metala i veza između strukture metala, odnosno legura i njihovih mehaničkih svojstava (Stahl und Eisen, Düsseldorf 1933, 1953; Tehnički list, 1937; Brennstoff-Chemie, Essen 1939, 1941; Glas Srpske akademije nauka, 1949, 1951; Bilten naučno-istraživačkih radova Jugoslavenske armije, 1952; Zeitschrift für anorganische und allgemeine Chemie, Leipzig 1953; Glasnik Hemijskog društva, 1955–70; Hemijski pregled, 1955; Rudarstvo i metalurgija, 1957, 1966, 1969–70; Journal of the Iron and Steel Institute, London 1959; Tehnika, 1977–78). Poseban dio u njegovu radu čine istraživanja veličine i oblika istaloženih čestica, njihove prirode i prirode graničnih površina između taloga i osnovnog metala, kao i svih faktora koji određuju kretanje pogrešaka u atomskoj strukturi metala, odnosno legura (Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva, 1933; Zeitschrift für angewandte Chemie, Weinheim 1942; Hemijski pregled, 1951; Bulletin of the Chemical Society, 1962–72; Journal o f Materials Science, London 1976; Glasnik Hemijskog društva, 1977). Istražuje također legure željeza, osobito mehanička svojstva i deformacije u ovisnosti o mikrostrukturi, te fazne ravnotežne dijagrame i promjene u fazi kromnog, visokougljičnog i niskolegiranog čelika u određenim temperaturnim područjima (Glas SANU, 1977–79, 1983, 1986; Bulletin de l’Académie Serbe des Sciences et des Arts, Classe de Sciences techniques, 1980–82, 1985, 1987). Autor je nekoliko udžbenika iz područja metalurgije. Bio predsjednik Metalurške sekcije Srpskoga hemijskog društva od njezina osnutka 1955. do 1971, od 1988. redoviti član SANU. Od 1962. predstavnik SFRJ u Komisiji za fizičku metalurgiju Organizacije za ekonomsku suradnju i obnovu (OECD) u Parizu.