BOŽIDAREVIĆ, Nikola

BOŽIDAREVIĆ, Nikola (Nikola Dubrovčanin, Nicolaus Rhagusinus, Nicolo Raguseo, Nicolaus Bosidarouich de Catharo), slikar (?, oko 1460 — Dubrovnik, 1517/1518). Sin slikara Božidara Vlatkovića iz Kručice kod Slanoga, možda rođen u Kotoru, gdje je Vlatković radio kod Lovre Dobričevića. Prvi put spominje se 1476. kao učenik slikara Petra Ognjanovića iz čije radionice polazi početkom 1477. na nauk u Veneciju. Dugo boravio u Italiji, o čemu nema podataka, ali se na osnovi analize kasnijih radova može pretpostaviti da je osim u Veneciji bio i u Markama, a možda i u Umbriji i Rimu. U Dubrovniku javlja se ponovno 1494. kada se zajedno s ocem obvezuje naslikati poliptih za Gradićev oltar u tamošnjoj dominikanskoj crkvi. Nastavljajući suradnju s ocem, radi 1495. na poliptihu za franjevačku crkvu u Cavtatu (sačuvano samo oštećeno središnje polje s prikazom Bogorodice s Djetetom, koje se atribuira Božidaru Vlatkoviću). Prvi samostalni sačuvani Božidarevićev ugovor jest onaj iz 1497. za poliptih oltara obitelji Gradić u katedrali u Dubrovniku, u kojoj je 1504. naslikao poliptih za oltar relikvija, 1508. palu za oltar Sv. Nikole, 1510. jednu ikonu, a 1517. poliptih za oltar Sv. Josipa koji nije dovršio zbog smrti, pa je radom nastavio slikar Mihajlo Hamzić, a završio ga slikar Pier di Giovanni iz Venecije. Svi Božidarevićevi radovi u dubrovačkoj katedrali propali su, kao i oni spomenuti u dokumentima: poliptih za franjevačku crkvu u Dubrovniku kao poklopac za srebrenu palu glavnog oltara te crkve (1501/02), slika za kućni oltar kanonika Ivana Menčetića (1508), velika slika Sv. Jerolima za dvoranu Velikog vijeća u Kneževu dvoru (1510) i poliptih za crkvu Sv. Šimuna (rađen po oporučnoj želji trebinjsko-mrkanjskog biskupa Jurja Kružića, 1514). Sačuvana su četiri Božidarevićeva djela koja mu se pripisuju sa sigurnošću te jedno iz njegove radionice. Najstarije je među njima triptih u Bundićevoj kapeli u dubrovačkoj dominikanskoj crkvi. Na srednjem je polju Bogorodica s Djetetom u ikonografskoj varijanti teme Bezgrešnoga začeća, sa strana su sveci Vlaho i Pavao te Toma Akvinski i Augustin. Na temelju stilske analize i novijih istraživanja modela grada u ruci Sv. Vlaha, taj se triptih može datirati u sam početak XVI st. Likovi nemaju pozadinskog pejzaža, već je iza Bogorodice na čitavu polju zlatan fond, a iza svetaca donja trećina pozadine s podom i ogradom odaje renesansni osjećaj dubine i prostornosti, dok su gornje dvije trećine također pozlaćene. Zlatna pozadina i tradicionalna forma triptiha govore o Božidarevićevoj sljedbi elemenata lokalne konzervativne tradicije, a plastičnost likova kao i dosljedno provedena simetričnost kompozicije kao cjeline navješćuju prisutnost novoga renesansnog likovnog htijenja. Na toj se slici, k tome, već nazrijeva Nikolina karakteristična ljestvica boja s tipičnim odnosima tamnocrvenog, tamnog i svijetlog zelenila, plavog, smeđeg, crnog i bijelog, koja u zrelijim umjetnikovim radovima dobija osobniju interpretaciju. U nekih se likova također već susreću Božidarevićeve sanjarske i sentimentalne fizionomije, dok se u Bogorodičinu liku naziru elementi kasnije lirikom prožeta Božidarevićeva ženskog ideala. Izvanredni su detalji kazula Sv. Vlaha i pluvijal Sv. Augustina, na kojima su na zlatnim bordurama naslikani minijaturni svetački likovi. S povijesnog gledišta vrlo je znamenit i model grada u ruci njegova zaštitnika. Sljedeće dvije Božidarevićeve slike potječu iz 1513: Navještenje, slikano po narudžbi pomorca Marka Kolendića za dominikansku crkvu u Lopudu (danas u dominikanskom samostanu u Dubrovniku) te pala s Bogorodicom među svecima za oltar obitelji Đorđić (danas u kapitulu dubrovačkoga dominikanskog samostana). Na glavnom je polju prve slike prizor Navještenja u koji je diskretno utkana i scena Vizitacije. Na predeli oko središnjeg prizora s jedrenjakom donatora u lopudskom zaljevu nad kojim lebde u medaljonima Bogorodica i Sv. Nikola nalaze se dva biblijska prizora: Rođenje Kristovo i Poklon mudraca te dvije »realističke« scene od kojih jedna predstavlja skupinu dominikanaca koji se mole Bogorodici u (vjerojatno) lopudskoj crkvi, a druga Isusa, Mariju i Sv. Nikolu koji uz poklekla donatora dočekuju skupinu dominikanskih redovnika što veslaju u maloj lađi vraćajući se (vjerojatno) lopudskoj luci. Naslikati religioznu kompoziciju tako velika formata kao što je ovo Navještenje, s prizorom smještenim u slobodnom prostoru, bio je za konzervativnu sredinu revolucionaran pothvat. Točno je, međutim, uočeno da vaza s bijelim ljiljanima i nagruvana kompozicija Boga Oca među anđelima stvaraju vertikalu koja kao da pretvara sliku u diptih, ali je ipak kompozicijska cjelina prožeta novim duhom. Dva glavna lika, Marije i arhanđela, simetrično su i uravnoteženo postavljena ispred balustrade iza koje se širi prostran krajolik. U plastičnoj koncepciji tih likova i u njihovim fizionomijama, što se povezuju s onima na drugim Božidarevićevim slikama, jasno se također osjeća nova slikarska vizija. Renesansna prostorna koncepcija najbolje se vidi u pejzažu, u kojemu je osjećaj dubine postignut raznobojnim vodoravnim planovima. U tomu široku i raspjevanu krajoliku slikarevo umijeće i talent pokazuje nekoliko vrlo lijepih detalja: od široka plavog zaljeva sa slikovitim obraslim otocima i modrikastim gorama u pozadini, u kojemu se mogu uočiti očite reminiscencije na Elafitski arhipelag i njegovo zaleđe, preko renesansnoga crvenkastog trijema kroz koji se nazire crkva u daljini i koji bi na neki način mogao biti simbolom slikarevih renesansnih prostornih ritmova i odnosa, pa do vedra pastoralnog prizora s pastirima koji čuvaju ovce. Koloristički slika odaje karakterističnu Božidarevićevu gamu boja. Zanimljive su i neposredne, premda katkad površno slikane, scene na predeli, svježe poput minijatura, među kojima se ističe srednje polje s Kolendićevom galijom, koje se može ne samo držati osebujnim ex votom, već na neki način i prvim poznatim slobodnim pejzažem u našemu starom slikarstvu. U Đorđićevoj pali B. napušta staru shemu triptiha i ostvaruje prvu našu poznatu »sacra conversazione«. Oko Bogorodice među anđelima prikazani su sveci Julijan, Jakov, Dominik i Matej, a u zabatu Oplakivanje Kristovo. Predela je propala, kao i donji srednji dio glavnog polja, koje je pretvoreno u dio prozora. U liku Bogorodice zamjećuje se najljepša realizacija Božidarevićeva ženskog ideala. I u likovima svetaca živi duh renesanse koji se osobito ogleda u mladenačkom Sv. Julijanu, vitezu sanjarskog izgleda s plaštem od pozlaćena brokata ili u produhovljenu apostolu Jakovu tužna izraza lica. Majstor je postigao vrhunac u Oplakivanju na zabatu gdje je ostvario kompoziciju punu muzikalnosti. Na glavnom polju vješto je riješio i svjetlosni problem. Zanimljiv je lik poklekla donatora duge sijede brade u donjem desnom uglu. Posljednje Božidarevićevo sačuvano djelo jest poliptih na bočnom oltaru crkve na Dančama koji označuje, po želji naručitelja, povratak tradicionalnoj shemi poliptiha, ali je majstor kompozicijskim zahvatom uspio obuhvatiti u jedinstven ritam sve figure i sve kompozicije različitih polja te cjeline. Na srednjem je polju Bogorodica s malim Isusom i Sv. Ivanom, njima su s obiju strana sveci Grgur i Martin, na luneti je golgotska scena, a na predeli prizori krunjenja Sv. Grgura pape, Sv. Juraj koji ubija zmaja i posvećenje Sv. Martina za biskupa. Kao što se pokazao velikim majstorom u spajanju pojedinih polja, znao je tako B. ostvariti i niz vrlo uspjelih pojedinosti. Od velikih likova ističu se poguren lik starog pape Grgura u pluvijalu i tijari te mladenački sanjarski bljedoliki Martin koji poklanja dio svoga plašta Kristu pod obličjem prosjaka čija se glava reflektira na metalu svečeva mača. U pejzažu posutu lubanjama, gotovo nadrealistična ozračja, među osvijetljenim krošnjama Sv. Juraj smionim zahvatom svoga mača probada krilata zmaja. Posebno je nadahnuta kompozicija scene u luneti gdje su oko središnje grupe s raspetim Kristom, Marijom, Ivanom i Magdalenom prisutne još i svetice Uršula i Klara u okviru apoteoze euharistijske tajne. Kao da su u slikanju nekih pojedinosti i kolorističkim rješenjima osobito srednjeg polja s Bogorodicom, sudjelovali i neki slikarevi pomoćnici, što je dalo povoda pretpostavki da je poliptih završen nakon umjetnikove smrti. Triptih iz 1513. u franjevačkoj crkvi na Lopudu izrađen je u Božidarevićevoj radionici po narudžbi lopudskog postolara Jurja Božidarevića, vjerojatno po umjetnikovim crtežima i kartonima s karakterističnom Božidarevićevom tipologijom. Na srednjemu je polju Bogorodica s Djetetom, na bočnim sveci Juraj i Ivan Krstitelj. — U Božidarevićevu slikarstvu prisutni su raznoliki utjecaji: u prvom redu oni braće Crivelli, osobito Vittorea, koje je mogao primiti u Markama više negoli u Veneciji, gdje je mogao vidjeti i djela njihovih sljedbenika (Nicola di Maestro Antonio iz Ancone, Pietro Alamanno i dr.). Od venecijanskih utjecaja prisutan je onaj Quirizija da Murano, a sigurno je B. vidio i slike Bartolomea Vivarinija i Carpaccia (usp. predelu na Dančama). Iz Božidarevićeva lutanja po Umbriji i srednjoj Italiji mogu se diskretno naslutiti i neki kontakti s umjetnošću Perugina i Pinturicchia, a da je možda bio mogao dolutati i do Rima dade se pretpostaviti po nekim građevinama na pejzažnoj pozadini Navještenja. Usprkos tim utjecajnim komponentama, B. je slikar izrazite osobnosti te predstavlja sintezu i kulminaciju staroga dubrovačkog slikarstva. Njegovo je djelo istodobno odraz zavičajne tradicionalnosti i novih strujanja koja je upoznao u Italiji. Osoban u kolorističkoj ljestvici, u kojoj treperi diskretno zagasito zlato kazula i pluvijala, plašteva i aureola, pokatkad i pozadinâ, u kojima se skladno spajaju harmonije zelenih i plavih nijansa, gdje često odzvanjaju akcenti žarkog i tamnog crvenila i violeta, dok su nenametljivo utkani i kontrasti crnog i bijelog, kao i sivog. B. je osoban u tipologiji: od blaga i klasično pravilna sjetna Madonina lika do lirski nadahnutih sanjarskih i tužnih fizionomija svetaca poput Julijana, Jakova, Gabrijela, Grgura i Martina. Osoban je i u kompozicijama, što potvrđuju i cjeline njegovih slika, a još više manji prizori na predelama, zabat s prizorom Oplakivanja i luneta s golgotskom scenom. Dok s jedne strane slika po želji donatora u starim konzervativnim shemama poliptiha i triptiha, s druge zna kroz svjetlo, prostor i volumen pokazati kako je osjetio nov duh renesanse. Premda katkad retardiran i neujednačen prepuštajući dio izvedbe radionici, B. pokazuje veliko zanatsko umijeće i visoku kvalitetu. Svojim djelom stvorio je renesansnu slikarsku viziju u jednoj osobnoj interpretaciji u kojoj lokalni akcenti dobivaju posebno simpatičnu draž te predstavlja jednu od najvećih osobnosti staroga hrvatskog slikarstva.