BRAJŠA, Pavao

BRAJŠA, Pavao, neuropsihijatar i psihoterapeut (Zagreb, 4. VI 1933). Gimnaziju, studij medicine (1961) i specijalizaciju iz neuropsihijatrije (1967) završio u Zagrebu. Iste godine počinje raditi u Medicinskom centru u Varaždinu: najprije vodi psihijatrijsku bolnicu u Bajnskim dvorima, zatim je voditelj Neurološko-psihijatrijskog dispanzera, odn. dispanzera za psihohigijenu, a od 1978. voditelj psihijatrijskog odjela bolnice (od 1980. voditelj Radne jedinice za psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti). Doktorat znanosti iz obiteljske psihijatrije stekao 1974. Sudjelovao u osnivanju bračnih i obiteljskih savjetovališta u Varaždinu, Čakovcu, Novom Marofu i Zagrebu. Kao stručni savjetnik radio na pripremama novog Zakona o braku i porodičnim odnosima SR Hrvatske i kao edukator pripremao socijalne radnike, psihologe i pravnike za rad u institucijama mirenja pri Centrima za socijalni rad na području Hrvatske i Slovenije. Od 1983. znanstveni je suradnik Medicinskog fakulteta u Zagrebu, od 1985. stalni suradnik Suradnog centra svjetske zdravstvene organizacije za istraživanje i izobrazbu iz mentalnog zdravlja u Zagrebu. — Posebno se bavi dječjom i omladinskom psihijatrijom i psihoterapijom (Defektologija, 1970; Jugoslavenska pedijatrija, 1970; Socijalni rad, 1970, 1976; Acta medicorum, 1975; Therapie in der Kinder und Jugendpsychiatrie, Beč 1976) te bračnom i obiteljskom psihijatrijom i psihoterapijom (Alkoholizam, 1968; Liječnički vjesnik, 1969; Neuropsihijatrija, 1969; Psihoterapija, 1971; Sociologija, 1971, 1973; Socijalni rad, 1973, 1977; Psychotherapy and Psychosomatics, Basel 1975; Socijalna psihijatrija, 1975, 1979, 1981; Psihijatrija danas, 1983). Njegovo stručno i znanstveno zanimanje vezano je i uz grupnu terapiju i socioterapiju shizofrenih bolesnika (Psihoterapija, 1975; Psihijatrija danas, 1977; Socijalna psihijatrija, 1979; Engrami, 1981). Proučava i istražuje psihološke i psihodinamske aspekte samoupravnog ponašanja, međuljudskih odnosa i rukovođenja unutar radnih organizacija (Socijalna psihijatrija, 1976, 1978, 1980; Socijalni rad, 1977). U jugoslavensku psihijatrijsku znanost među prvima unosi osnovna načela suvremene teorije sistema, komunikologije i teorije odnosa, što rezultira njegovim originalnim pristupom, koji naziva sistemskom i cirkularnom odnosnom psihodinamikom i što posebno primjenjuje u okvirima sektorske psihijatrije, odn. sveobuhvatne psihijatrijske zaštite u zajednici (Psihijatrija danas, 1981, 1983; Socijalna psihijatrija, 1981–82, 1984; Acta medicorum, 1982; Zeitschrift für systemische Therapie, 1984; World Health Forum, Ženeva 1985).