BRANCA, Hugolin de

BRANCA, Hugolin de (Malabranca), splitski nadbiskup (Gubbio, Italija, početak XIV st. — ?). Kad ga je papa Klement VI imenovao splitskim nadbiskupom, bio je član benediktinske opatije Sv. Petar u Perugi. Primivši biskupski red, B. je nakon 14. V 1349. krenuo u Split. Njegov dolazak u sjajnoj pratnji plemića iz spoletanskog dukata i svečanost ustoličenja u katedrali živo opisuje splitski kroničar M. a Cutheis. Opisao ga je kao bogata crkvenog dostojanstvenika, svjesna visoka roda i položaja, ljubazna i darežljiva čovjeka, ali ujedno i stroga poglavara, bešćutna i osvetljiva. Naglašuje njegovu naklonost prema brojnim dvorjanicima Hrvatima koji su mu bili vrlo privrženi. God. 1357. B. je bio na čelu poslanstva koje su Splićani uputili kralju Ludoviku I Anžuvincu da bi od njega dobili slobodu prolaska kliškom cestom i potvrdu dotadašnjih povlastica. Tom prilikom isposlovao je od kralja za Splitsku nadbiskupiju sela Ostrog, Bijaći i Radošić. U Prosiku uz rijeku Jadro na putu iz Splita prema Klisu podignuo je dvorac s utvrdom, gdje je ponajviše prebivao. Članove splitskog Kaptola obdario je mnogim crkvama, o čemu svjedoče sačuvani dekreti (1361–66). Nije poznato zbog čega je u proljeće 1359. u Splitu došlo do meteža i napada na njega. Tada ga je gradsko vijeće zaštitilo unoseći u statut odredbe o postupku protiv onih koji bi povrijedili nadbiskupovu osobu. Međutim, nakon tridesetak godina (1388) i sama ga je općinska uprava više puta pokušala ukloniti iz Splita, tražeći u tome i potporu kraljevskog dvora. Prema jednoj kasnijoj vijesti, Splićani su ga čak zatvorili i predali kardinalu Angelu, u ono doba legatu Svete stolice u našim stranama, tražeći da ga odvede sa sobom. Zbog toga se B. krajem 1388. odreknuo položaja splitskog nadbiskupa. Ostatak života zacijelo je proveo negdje u Italiji.