BRUEREVIĆ, Marko (Bruerović, Bruère Desrivaux, Bruerius, Marc), pjesnik i diplomat (Tours ili Lyon, Francuska, oko 1770 — Cipar, 25. XI 1823). U Dubrovnik je došao kao dječak, nakon što mu je otac René Charles 18. VIII 1772. bio imenovan konzulom u Dubrovačkoj Republici. Majka mu je Tereza Van Brekelenlam. U Dubrovniku je stekao prva životna iskustva, temeljnu i temeljitu naobrazbu, a s Dubrovnikom je povezano i njegovo cjelokupno književno djelo. Osnovno i prvo humanističko obrazovanje dobio je od poznatog pjesnika i učenjaka Đura Ferića. Nakon toga pohađao je školu pijarista, koji su poslije ukidanja isusovačkog reda preuzeli Collegium Rhagusinum. Neko vrijeme proveo je i u plemićkom konviktu (Colleggio dei nobili) u Ravenni. Iako je u obitelji govorio francuski, a u školi učio, čitao i govorio latinski i talijanski, B. je veoma brzo i uspješno ovladao hrvatskim jezikom. U tome mu je pomoglo druženje s prijateljima koji su se okušavali u pjesništvu (Petar Frano Aletin, Andro Altesti, Antun Sorkočević), dok su mu učitelji u pisanju stihova bili stariji i noviji pjesnici, kao npr. Medo Pucić i Đuro Hiđa (Hidža). S dubrovačkim mladićima sudjelovao je i u kazališnim družinama pa je tako 11. II 1793. s jednom družinom mladih plemića (Baldo Gučetić, Džono Rastić, Miho Sorkočević, Antun Sorkočević i dr.) u palači Gučetića sudjelovao u prikazivanju francuske farse o advokatu Pathelinu (Maître Pierre Pathelin), u prijevodu Miha Gružanina (vlastelina Miha Sorkočevića). Kad je odrastao, pošao je očevim stopama. U francusku diplomatsku službu primljen je 1793. po preporuci francuskog opunomoćenog poslanika u Carigradu Marie-Louis-Henrija Descorchesa, kojeg je Bruerević iste godine pratio na putu u Carigrad. Bio je 1793–97. francuski konzularni agent u Travniku. Tu je vrlo uspješno organizirao poštansku službu za francusku diplomatsku poštu između Carigrada i Pariza te Venecije (preko Šibenika i Sinja). Imao je uspjeha i u poticanju antiaustrijskog raspoloženja te širenju francuske političke propagande u Bosni. U Travniku je vjerojatno naučio turski jezik, a tu se i oženio Katarinom Hodić, kćerkom turskog podanika, s kojom je imao četvoro djece (ostali su živi sin René i kći Tereza). Po povratku u Dubrovnik, krajem 1797. pomaže ocu; 1801. postavljen je za vicekonzula, a potom i za vicekomesara. U međuvremenu mu je 1804. umrla prva žena, te se oženio svojom služavkom Marom Kisić, s kojom je također imao više djece. Nakon propasti Republike, 1806. B. postaje francuski konzul u Skadru, gdje se bavio političko-vojnim pitanjima. God. 1816. vraća se u Dubrovnik i postaje privremenim konzulom, ali je uskoro opozvan u Pariz, kamo je otputovao preko Ancone u ožujku 1817. Čeznući za blizinom obitelji, koja je ostala u Dubrovniku, B. je u novoj sredini našao prijatelja Antuna Sorkočevića, koji ga je uveo u pariske književne krugove, gdje se ubrzo afirmirao svojim prijevodima i prigodnicama (tu je upoznao englesku spisateljicu Ellis-Corneliju Knight, koja ga spominje u svojoj autobiografiji). God. 1823. imenovan je za konzula u Tripolisu (tada Sirija). Na putu do tamo ozbiljno se razbolio, te je iskrcan na Cipru, gdje je i umro. — Pored diplomatskih i političkih poslova B. se cijelog života bavio književnim radom. Započeo je kao pisac prigodnica, poslanica i pobožnih pjesama na talijanskom. Ubrzo je počeo napuštati tradiciju mladenačkoga klasicističkog obrazovanja i iskustva u latinsko-talijanskom pjesništvu i sasvim se uključio u književni život svoje nove domovine, pišući ponajviše na hrvatskom, a samo ponekad na francuskom, latinskom i talijanskom jeziku. Osim raznih prigodnica i poslanica prijateljima, znancima i svojoj ženi, ispjevao je nekoliko uspjelih pokladnih pjesama (Zvjezdoznanci, Čupe, Spravljenice) i nekoliko kolendi, a posebno je poznat kao pisac komedije Vjera iznenada, kojoj je radnja smještena u više slojeve dubrovačkog društva. Bavio se i prevodilačkim radom, pa je na talijanski i francuski prevodio naše narodne pjesme, koje je posebno volio i zapisivao (Hasanaginicu je preveo na francuski pod naslovom Le Divorce). Samo su neki spisi objavljeni za pjesnikova života, neki tek poslije njegove smrti, a mnogo ih još leži u rukopisima (Dubrovnik, Zagreb, Prag, Pariz, Lenjingrad). Maskerate, Čupe i Spravljenice objavio je A. Kaznačić skupa s djelima I. i S. Đurđevića (I. Đurdević: Marunko. Scopotna-Pjesan. Dubrovnik 1839); niz prigodnica i poslanica (poljskom knezu Aleksandru Sapjehi, Niku Pučiću, Pavlu Gučetiću, Antunu Sorkočeviću, svojoj ženi Mari Bruerevici, Petru Franu Aletinu, Antunu Altestiju, liječniku Mihu Grgureviću i brodu »Plavčici«) objavio je M. Pucić. Neki prijevodi te pokladne i druge pjesme (Pjesma za ušikati dijete, Ljubav i ženidba, prijevod s talijanskog i Zvjezdoznanci – tamašna pjesma za maškarate, složena u poklade god. 1805) objelodanjeni su u časopisu Dubrovnik, zabavnik Narodne štionice dubrovačke 1868, a komedija Vjera iznenada u časopisu Slovinac 1878 (kasnije u knjizi Komedije XVII i XVIII st., ur. M. Fotez, Pet stoljeća hrvatske književnosti/PSHK, 20. Zagreb 1967). Nekoliko narodnih pjesama koje je B. zapisao (Sidila moma kraj mora, O moj bore, zelen bore, Gdino sinoć na konaku bismo, Divojka viče s visoka brda i dr.) uvrstio je Miroslav Pantić u antologiju Narodne pesme u zapisima XV–XVIII veka (Beograd 1964), a jednu od njih (O porazi svatova duždeva Stjeparca) objavio je uz Bruerevićev prijevod na talijanski F. M. Appendini. Izbor Bruerevićevih hrvatskih pjesama nalazi se u knjizi Stihovi 18. st., prir. R. Bogišić (PSHK, 19. Zagreb 1973). Izbor iz latinskih djela priredio je V. Vratović (Hrvatski latinisti, 2. PSHK, 3. Zagreb 1970). Neke Bruerevićeve latinske prigodnice tiskane su u onodobnim zbirkama (Versi in morte di Giorgio Detorres dottore in filosofia e medicina. Dubrovnik 1802, Nave ragusea distinta col nome del... Marino Ghetaldi. Componimenti latini, italiani ed illirici. Dubrovnik 1819). Dio neobjavljene Bruerevićeve poezije nalazi se u rukopisnim zbirkama, npr.: Poetici componimenti in italiano, slavo e latino di Marco Bruere Desrivaux Francese (Historijski arhiv Dubrovnik, Zbirka Pavlović-Gracić, br. 41, prijepis L. Pavlovića), Rirne e prose lati. ital. MM. SS. i Raccolta di poetici componimenti in lingue diverse... Autografo dell’autore (Knjižnica Male braće u Dubrovniku; prvi je zabilježio M. Brlek kao br. 180, a drugi J. A. Kaznačić kao br. 808). — Od cijeloga književnog rada kritičari posebno ističu Bruerevićeve poslanice, za koje M. Kombol kaže da su nadahnute »horacijevskom životnom mudrošću i gdjegdje prošarane sjećanjima iz Horacijevih oda« te da se izdižu »iznad banalnosti i ponavljanja običnih prigodnica, ako i ne do visine čiste poezije«. U novije vrijeme ističe se svježima i uvjerljivost njegovih prigodnica.
DJELA: Per le nozze del sig. co. Nicolo Sorgo colla signora contessa Elena Sorgo. Ragusa, Trebizani (Trevisani!) 1789. — Per la nascita del Re di Roma. Poesie del signor Marco Bruere, console generale di Francia in Scutari d’Albania. Ragusa 1811. — In faustis natalibus ac sollemnibus sacri baptismatis caeremoniis a Deo Galliae dati optatissimi principis Henrici Burdigalae ducis carmina auctore M. Bruere-Desrivaux. Lutetiae Parisiorum 1821. — Versione di tre ode latine del cavalier Marco Bruere-Desrivaux, composte in occasione delle solennita del sacro battesimo di sua Altezza il real principe Enrico, duca di Bordeaux... Parigi 1821.
LIT.: F. M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichita, storia e letteratura de’ Ragusei, 2. Ragusa 1803, 258. — M. Pucić: Marko Bruere Dérivaux, pěsnik slovinski u Dubrovniku. Dubrovnik, 3(1851)(1852!) str. 9–18. — I. A. Kaznačić: Biblioteca di fra Innocenzo Ciulich nella libreria de’ RR. PP. Francescani di Ragusa. Zara 1860. — E.-C. Knight: Autobiography, 2. London 1861, 125. — G. Valentinelli: Supplementi al saggio bibliografico. Zagabria 1862, 72. — S. Ljubić: Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske, 2. Rieka 1869, 425. — (Marko Bruerović). Slovinac, 1(1878) 13, str. 144; 14, str. 157. — D. Boranić (dr. D. B.): Čupe i Spravljenice. (Slika iz staroga Dubrovnika.) Narodne novine, 66(1900) 127, Pr., str. 1–2. — J. Nagy: Marko Bruere Desrivaux als ragusanischer Dichter. Archiv für slavische Philologie (Berlin), 1906, XXVIII/1, str. 52–76. — P. M. Kolendić: J. Nagy: Marko Bruère Desrivaux als ragusanischer Dichter. Srđ, 5(1906) 3, str. 138–141. — T. Matić: Izvještaj austrijskoga političkoga emisara o Dubrovniku iz g. 1805. Zbornik iz dubrovačke prošlosti Milanu Rešetaru o 70-oj godišnjici života. Dubrovnik 1931, 168–173. — A. Dabinović: La France révolutionnaire et les pays balkaniques. — Annales de l’Institut français de Zagreb, 1(1937) 213, str. 92–97. — S. Antoljak: Marc Rene Bruere (Marko Bruerović) zaštitnik i zagovornik jevrejskih trgovaca u Sarajevu. Židov, 22(1938) 15, Pr., str. 7–8. — J. Dayre: Marc Bruere Desrivaux. Annales de l’Institut français de Zagreb, 5(1941) 18/19, str. 142–158; Hrvatsko kolo, 22(1941) str. 48–63. — M. Brlek: Rukopisi Knjižnice Male braće u Dubrovniku, 1. Zagreb 1952, 169, 171. — Ž. Muljačić: Nouvelles donées concernant Marc Bruere-Desrivaux. Annales de l’Institut français de Zagreb, S II, 2–3(1953–54) str. 195–198. — V. Vratović: Nekoliko Bruerevićevih prijevoda iz Horacija. Živa antika, 4(1954) 2, str. 269–277. — Ž. Muljačić: Još o jednoj našoj narodnoj pjesmi. Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru, 2(1956–57) str. 176–181. — R. Maixner: Bruerovićev francuski prijevod »Hasanaginice«. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1962, 28, str. 389–398. — M. Pantić: Narodne pesme u zapisima XV–XVIII veka. Antologija. Beograd 1964, 243–244, 275–276. — M. Fotez: Hrvatske komedije XVII i XVIII stoljeća (u: Komedije XVII i XVIII stoljeća. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 20. Zagreb 1967, 21). — J. Ravlić: Istraživanje života i rada Marka Bruerevića. Ljetopis JAZU, 1970, 70, str. 487. — V. Vratović: Marko Bruerević – Marcus Bruere Desrivauxius (1765–1823) (u: Hrvatski latinisti, 2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1970, 879–893). — V. Gortan: Posljednji hrvatski latinisti iz Dubrovnika. Živa antika, 21(1971) 1, str. 325–334. — V. Vratović: Bruerević ili Bruerović. Ibid., str. 335–337. — Ž. Puratić: Neki prepjevi i preradbe Ovidijevih pjesama u hrvatskoj književnosti (Dubrovnik, Hvar, Zadar) 16–19. stoljeća. Ibid., 22(1972) str. 231–234. — R. Bogišić: Marko Bruerević (u: Zbornik stihova i proze XVIII stoljeća. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 19. Zagreb 1973, 283–287). — J. Torbarina: Hrvatski latinisti 18. stoljeća u Dubrovniku. Zbornik Zagrebačke slavističke škole, 3(1975) 3, str. 49–60. — V. Vratović: O recepciji Horacija u hrvatskih latinista. Forum, 14(1975) 9, str. 529–534. — M. Franičević: Dva priloga o hrvatskoj versifikaciji. O stihu hrvatske poezije XVIII stoljeća. Rad JAZU, 1978, 380, str. 13–14, 24–25, 27–30, 52, 59.
Rafo Bogošić (1989)
