BUDISLAVIĆ, Grgur

BUDISLAVIĆ, Grgur (Budisaljić, Gregorius Ragusinus, Natalis, Natalius), humanist, filozof i teolog, pravni pisac i prirodoslovac (Dubrovnik, oko 1485 — Dubrovnik, poslije 3. VI 1551). Potječe od obitelji porijeklom iz okolice Nevesinja. Nakon niže humanističke naobrazbe u Dubrovniku, čini se da je studirao filozofiju i teologiju na generalnom studiju Dominikanskog reda u Zadru ili negdje u Italiji, stekavši doktorat iz teologije. Predavao je u Zadru na generalnom studiju te više godina u talijanskim gradovima Cosenzi (1534–41) i Sieni (1541–44), gdje je bio glavni upravitelj (regens) dominikanskih generalnih studija. Zbog podagre vratio se 1545. u Zadar, a iduće godine prešao u svoj matični samostan Sv. Križa u Gružu. Posljednji se put spominje 3. VI 1551. kad ga generalni vikar Reda premješta u dubrovački samostan, gdje je uskoro umro. — Kao čovjek svestrana interesa bio je vješt u gotovo svim ondašnjim humanističkim i prirodoslovnim znanostima te u latinskom stihovanju. Od brojnih latinskih rukopisa, prvotno pohranjenih u knjižnici dubrovačkoga dominikanskog samostana, do danas su sačuvana samo dva. Autograf njegovih predavanja iz kanonskog prava Expositio super Tertiam et Quartam distinctionem de consecratione (Decreti Gratiani) nalazi se u Knjižnici Male braće u Dubrovniku, dok mu je pravni spis Expositio super Quintam distinctionem Decreti ad mentem sancti Doctoris poznat samo po naslovu. Drugi autograf Silva naturae sive observationes in historiam naturalem et rem pharmaceuticam (Biblioteca Universitaria u Bologni) sažetak je opservacija Alberta Velikoga o biljkama, životinjama, rudama i njihovoj praktičnoj primjeni u medicini i farmaceutici. Uz neke latinske termine biljaka zabilježeni su i hrvatski nazivi, što ovom kodeksu – važnom za povijest dubrovačke farmaceutike – daje osobitu vrijednost. Hrvatsko nazivlje dodao je njegov nećak Toma B., liječnik koji se, učeći u Bologni medicinu, po svoj prilici služio rukopisnim djelom svojega strica. Od ostalih prirodoslovnih djela S. M. Crijević spominje: De astrologia, De sphera i Adnotationes super medicinam per modum dialogi. Napisao je tumačenja svetopisamskih tekstova: Commentarium in Genesim, Commentarium in Exodum, Commentarium in Parabolas Salomonis, Commentarium in Isaiam, Commentarium in Hieremiam, Commentarium in Matthaeum, Commentarium in Marcum, Comrnentarium in Ioannem, Commentarium in epistolas Pauli omnes, Commentarium in Apocalipsim. Autor je teoloških spisa, propovijedi i govora: De imagine pueri lesu, De stigmatibus S. Catharinae Senensis, Sermones varii de immortalitate animi, Sermonas de tempore et de sanctis, Sermones Quadragesimales. De purgatorio sermones duo, De assumptone B. .Mariae Virginis in anima et corpore sermones sex pro sex sabbatis Quadragesimae De nomine lesu sermones tres, De immortalitate animae sermones XXIV, te filozofskih traktata: Commentarium in Praedicabilia Aristotelis, Commentarium in Physicam Aristotelis i Commentarium in Metaphysicam Aristotelis. Pišući o ontološkim i etičkim temama, B., kao izraziti aristotelovac, polemički obračunava s novoplatonizmom, posebice s Henrikom Kornelijem Agrippom od Nettesheima, jednim od najznačajnijih ondašnjih novoplatonista, pa se te polemike ubrajaju u najglasovitije rasprave tog vremena (V. Filipović). Stoga ni stihovi Didaka Pira (Gregorii Natalis, Rhacusani, ex ordine Praedicatorum viri doctissimi et polygraphi, epitaphium) kojima Budislavića hvali kao učenjaka svjetska glasa, neće biti puka slavopojka u maniri i stilu humanista.