BUKŠEG, Vilim

BUKŠEG, Vilim, političar i publicist (Zagreb, 24. XI 1874 — Zagreb, 1. III 1924). U Zagrebu je završio osnovnu školu i tipografski zanat. Zaposlio se kao slagarski pomoćnik 1889, a 1892. sudjelovao je u tipografskom štrajku, te ostao bez zaposlenja, pa je od 1892. do 1895. u potrazi za poslom proputovao Austriju i Njemačku. God. 1895–97. boravio je u vojsci, a po povratku u Zagreb radio kao tipograf. God. 1898. bavio se ilegalnim organiziranjem sindikata, 1901. pokušao je protiv Khuenove vlade održati jednu skupštinu u Pregradi (Hrvatsko zagorje), ali ga je policija prognala. Od tada, a naročito od 1903, počinje djelovati na organiziranju socijalističkih skupova, na kojima je bio glavni govornik. Bio je delegat i predstavnik najviših partijskih i sindikalnih foruma na svim kongresiina Socijaldemokratske stranke i socijalističkih sindikata, te je biran u najviše forume. God. 1906. postao je Medustrukovni tajnik i rukovodio je radom sindikalnog pokreta u Hrvatskoj sve do raspuštanja sindikata 1914. Sudjelovao je u političkoj djelatnosti Socijaldemokratske stranke, a 1906. bio je predstavnik na sastanku sa strankama Hrvatsko-srpske koalicije, kad su socijalisti prišli Koaliciji i podržali njen program. Dvaput je bio i kandidat Socijaldemokratske stranke na izborima za poslanika u Sabor (1908. i 1910). Kao predstavnik hrvatskih socijalista bio je prisutan i na više sindikalnih i partijskih kongresa mađarskih i austrijskih socijalista. God. 1907. vodio je Prvu glavnu godišnju skupštinu Glavnoga radničkog saveza za Bosnu i Hercegovinu. U Bosni se zauzimao za obvezno zdravstveno osiguranje radnika. Na Prvoj jugoslavenskoj socijalističkoj konferenciji u Ljubljani 1909. bio je predstavnik hrvatskih socijalista. Uz prevođenje (preveo je s njemačkog dva djela Gustava Krassera: Ceterum Censeo, Zagreb 1901. i Ko uništuje obitelj? Zagreb 1904) velik dio njegova djelovanja do I svjetskog rata jest i uređivanje socijalističkih publikacija. Bio je glavni ili odgovorni urednik u više novina i publikacija: u Slobodnoj riječi (1902–04. i 1908–09), Napredu (1906–07), Radničkoj borbi (1909–12), te u više listova pojedinih saveza sindikata (Napred, Glasilo Općeg radničkog saveza kovinara, 1913. i 1914, te Oslobođenje, koji je izlazio nekoliko mjeseci prije I svjetskog rata). Njegov brat J. Bukšeg, koji mu je u radu često pomagao, bio je 1913. i 1914. urednik lista Drvodjelac i urednik glavnoga stranačkog glasila Slobodna riječ. B. je bio i urednik Crvenog kalendara (1912. i 1913), a u njemu je i surađivao (1910, 1912, 1914). Bio je suradnik u Svibanjskom spisu (1900, 1902, 1903, 1911, 1920). God. 1911. pokušao je pokrenuti Međustrukovni glasnik, posebni informativni list Međustrukovnog odbora, ali je izišao samo jedan broj. God. 1917, poslije povratka iz rata, B. se odmah uključio u obnovu radničkog pokreta u Hrvatskoj. Bio je predstavnik Socijaldemokratske stranke na ožujskom savjetovanju političara južnoslavenskih zemalja u Habsburškoj Monarhiji o tzv. »nacionalnoj koncentraciji« za ujedinjenje u zajedničku državu, a 1918. i predstavnik Socijaldemokratske stranke u Narodnom vijeću SHS te povjerenik za socijalnu skrb u njegovu Središnjem odboru. Poslije konstituiranja države SHS 1918. bio je i član hrvatska pokrajinske vlade za socijalnu skrb. Zajedno sa socijaldemokratima V. Koraćem i A. Kristanom ušao je u vladu Ljube Davidovića i dobio resor ministra za ishranu i obnovu zemlje (od kolovoza 1919. do veljače 1920). Djelujući u radničkom pokretu, najprije je vrludao između revolucionarne i reformističke struje, ali se već na Jugoslavenskoj socijaldemokratskoj konferenciji u Zagrebu 6. X 1918. priklonio reformistima (desničarima) te uz njih ostao u vrijeme rascjepa. Bio je član upravnog odbora Općega radničkog saveza (ORS, 1919), a 1920. predsjednik ORS-a za cijelu Jugoslaviju. B. je 1919. bio jedan od pokretača osnivanja posebne stranke koja bi okupila sve socijaldemokratski orijentirane grupe i pojedince poslije pobjede komunista na Beogradskom kongresu ujedinjenja radničkog pokreta u Jugoslaviji. Poslije Vukovarskog kongresa sudjelovao je u pripremama i izradbi partijskih dokumenata (programa, statuta i dr.) za osnivanje Socijalističke partije Jugoslavije, a kad je ona osnovana (13. XII 1921) bio je izabran u Centralni partijski odbor. On je organizirao ujedinjenje sindikata te je prilikom osnivanja Saveza radničkih sindikata Jugoslavije (u siječnju 1922) izabran za predsjednika Saveza. U taj savez ušao je i ORS, a B. je i dalje ostao njegov predsjednik; bio je istodobno i predsjednik Saveza grafičkih radnika te generalni ravnatelj Središnjeg ureda za osiguranje radnika. B. je jedan od osnivača i utemeljitelja socijalističkoga radničkog pokreta u Hrvatskoj.