BUNIĆ, Jakov

BUNIĆ, Jakov (Bonus, de Bona, Iacobus), pjesnik (Dubrovnik, početkom 1469 — Dubrovnik, 18. V 1534). Sin je Ilije Petrova. O njegovoj mladosti ima malo pouzdariih podataka. Po indicijama i svjedočanstvu iz Tužaljke njegova suvremenika Damjana Benešića (Epicedion in morte Iacobi Boni) doznaje se da je prve nauke stekao u Dubrovniku, a studij nastavio u Padovi i Bologni. Velik dio života proveo je u trgovačkim poslovima po Evropi i Istoku, osobito Egiptu, odakle je dovozio sagove i drago kamenje. God. 1496. oženio se Marijom Crijević i s njom imao dva sina i kćer. Kao ugledan građanin bio je pet puta knez Republike (1521, 1523, 1526, 1530. i 1532), pet puta u poslanstvima u strane države, odvjetnik imovine, odvjetnik općine, knez Stona i Šipana, član Malog vijeća i dr. Osobito su mu važna bila dva boravka u Rimu. Prvi put je išao 1513. na čelu dubrovačkog poslanstva novoizabranom papi Leonu X, i tom mu je prilikom posvetio prijepis, s promijenjenim naslovom, svoga ponešto dotjeranog mladenačkog epa De raptu Cerberi. Drugi je put krenuo u Rim u jesen 1525. da od pape Klementa VII traži preporuku za objavljivanje velikoga kršćanskog epa De vita et gestis Christi. Dobivši od pape i njegova cenzora, kardinala Egidija od Viterba, imprimatur za objavljivanje, ostao je u Rimu, nadzirući tiskanje knjige do završetka u svibnju 1526. — B. se rano počeo baviti pjesništvom, a pisao je na latinskom, i to skoro samo stihove. Prvo mu je djelo spjev u 1006 heksametara De raptu Cerberi (Otmica Kerbera), koji se dijeli u 3 pjevanja, svako nazvano imenom jedne od Gracija (Aglaea-Aglaia, Thalia, Euphrosyna). U njemu opisuje silazak Herkula u podzemni svijet da po Euristejevu nalogu svlada i dovede psa Kerbera. Za građu mu je poslužila Senekina tragedija Hercules furens i Vergilijeva Eneida, osobito VI pjevanje te djelomice priče G. J. Higina (B. Pezo). Kao i ostalim humanističkim pjesnicima, Vergilije mu je glavni uzor u dikciji. U cjelini impostacije i metaforičkom repertoaru ep je po koloritu potpuno mitološki i humanistički. Tek je u II izd., što ga je 1526. objavio zajedno s epom o Kristu, promijenio naslov u Praeludium... atque Herculis labores et gesta in Christi figuram... (naslov pred I pjevanjem: Sub figura Herculis Christi praeludium, pred II i III pjevanjem: Christi sub figura Herculis praeludium) i sugerirao alegorijsko kršćansko tumačenje, po kojemu bi Herkulov silazak u podzemlje značio Kristov silazak u limb. U cjelokupnom i hrvatskom i latinskom stvaralaštvu Bunićev ep De raptu Cerberi najstariji je ep hrvatske književnosti i, uz Pucićeve elegije, najstarije veće tiskano djelo jednoga dubrovačkog latinista. B. je prvi od hrvatskih i svjetskih humanista u stihovima obradio cijeli život Kristov, i to u svojem drugom djelu, velikom epu od 10049 heksametara i 16 pjevanja De vita et gestis Christi (Život i djela Kristova), pisanu posve po intencijama protureformacije, zdušno poticanu od papa Leona X i Klementa VII. U epu se kronološki i sinoptički prema evanđeljima, osobito prema Matejevu, nižu zgode iz života Krista i njegovih učenika, od trenutka kad se Bog odlučio poslati na svijet Spasitelja do pedesetog dana nakon smrti i uskrsnuća Isusova, kad je Duh Sveti sišao na apostole. Ep je razdijeljen u dva dijela: 9 pjevanja prvog dijela, u kojima je prikazano Isusovo rođenje, djetinjstvo i mladost, zovu se Chori prema devet anđeoskih zborova na nebu; 7 pjevanja drugog dijela, u kojima je prikazana opreka između Isusa i farizeja, te muka i smrt Isusova, zovu se Dona prema sedam darova Duha Svetoga. Uz znatan udio latinske dikcije Vulgate i donekle utjecaj pjesnika Juvenka (iz IV st.), u ovom je Bunićevu epu, kao i u prethodnom u prvom redu nazočan odjek Vergilijeva jezika i epske tehnike. Iako Bunićeva invencija nije dosegla razinu njegova prvog i boljeg epa De raptu Cerberi, ipak je i ova stihovana parafraza evanđelja prošarana samostalno zamišljenim i svježim detaljima, osobito bogatim poredbama iz mitologije i povijesti a pogotovo iz šarolikog života prirode. Duh renesanse došao je do puna izražaja i u stapanju antičkih mitoloških predodžaba s kršćanskim vjerskim naukom. U jednom pismu B. ističe kako je svoj ep do kraja dotjerao. U to vrijeme njegovo izdavanje bilo je književni i crkvenopropagandni događaj. Imao je brojne hvalitelje, a među njima su i hrvatski latinisti Ivan Gučetić i Ivan Polikarp Severitan, koji Bunića naziva »Illyriae splendor, Racusaeae gloria gentis«. U rimskom izdanju 1526. obaju Bunićevih epova, na početku i na kraju knjige, nalazi se – uz nekoliko pjesama i pisama u vezi s Bunićevim djelima iz pera drugih autora – 9 manjih prigodnih Bunićevih pjesama i 4 pisma. Pretpostavlja se da je B. tu pribrao sav svoj pjesnički rad do 1526 (Đ. Körbler).