BUSOVIĆ, Nikodim (Busovich, Nikodem, Nikola), stratonički episkop (Šibenik, prije 27. XII 1657 — manastir Sv. Mihajla Arhanđela na Krki, 20. XII 1707). Školu polazio u Šibeniku i u manastiru Krki. Bio je monah Reda Sv. Vasilija Velikog. Rukopoložen je za svećenika 1676. God. 1676–82. pomoćnik je prote Čirila Gabriellija u Šibeniku. Kraće vrijeme 1682. paroh je u Rovišću kod Bjelovara, a do 1692. prota u crkvi Uspesenijske Bogorodice (Sv. Julijana) u Šibeniku. God. 1693. postaje stratonički episkop u Dalmaciji na prijedlog filadelfijskoga sjedinjenog arhiepiskopa u Veneciji Melentija Tipaldija. Kako je rimokatolička crkva našla da B. nije – u rujnu 1692. pred Tipaldijem i jednim krfskim biskupom – pred kanonski ovlaštenim osobama ispovjedio katoličku vjeru, morao je postupak ponoviti 20. VI 1693. te je četiri dana kasnije posvećen za episkopa. Mletački providur Dalmacije Danijel Dolfin daje 1694. Busoviću zemlju i manastir Dragović na lijevoj obali Cetine, u koji se preselio te ga obnovio, a 1699. providur Alvise Mocenigo dodijelio mu je, nakon turskih pustošenja u Cetinjskoj krajini, posjed u selu Medukuće kod Kistanja. Busovićeva pastoralna djelatnost obuhvaćala je pučanstvo bizantskog obreda u Dalmaciji na području novostečenih krajeva (acquisto vecchio i acquisto novissimo) nakon kandijskog i morejskog rata, s izuzetkom triju grčkih općina u Dalmaciji, koje je samo 1694. vizitirao na temelju posebne dozvole. Istovrsni kasniji pokušaji naišli su na protivljenje grčkih crkvenih krugova. Prema M. Bogoviću, B. se 1695. približuje pećkom patrijarhu Arseniju III Crnojeviću, ali poštujući preporuku mletačkog providura u Dalmaciji Moceniga ne odaziva se Arsenijevu pozivu da ga posjeti u Budimu; prema D. Kašiću taj posjet završava Busovićevim rukopoloženjem za episkopa »sve Dalmacije«. B. djeluje u skladu s nakanama mletačkih providura: dopisuje se s Mocenigom kojeg izvješćuje o vojnoj i političkoj situaciji na granici, a kada gubi povjerenje njegovih nasljednika, približava se Arseniju, što nailazi na vrlo oštru reakeiju katoličkih biskupa u Dalmaciji. Za providura Marina Zane 1705. odreknuo se episkopske časti i boravio na Atosu, a početkom 1707. nakon dvaju neuspjelih pokušaja vratio se u Dalmaciju i povukao u manastir Sv. Mihajla Arhanđela na Krki. Za svog nasljednika B. je oporučno odredio S. Ljubibratića, a prema N. Milašu, on mu je ta prava prodao. Pokušaj crkvene unije – sjedinjenja stanovništva bizantskog obreda u Dalmaciji s Rimskom crkvom – trajao je samo za Busovićeva života. Njegovu djelatnost opisuje Vicko Zmajević u uvodnom dijelu rukopisnih zabilježaka Specchio della verita (1721), što se nalaze u arhivu Kongregacije za širenje vjere u Rimu.
LIT.: N. Milaš: Documenta spectantia historiam dioeceseos Dalmatiae et Istriae a XV usque ad XIX saeculum. Jaderae 1899. — Isti: Pravoslavna Dalmacija. Novi Sad 1901, 320–330, 333, 336, 350, 352, 353, 355, 361, 395. — J. Šimrak: Sveta stolica i franjevci prema pravoslavnoj crkvi u primorskim krajevima. Nova revija, 9(1930) 2, str. 81–92; 6, str. 407–421. — B. Desnica: Krštenica episkopa Nikodima Busovića. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1937, XVII/2, str. 274–275. — Isti: Istorija kotarskih uskoka, 1–2. Beograd 1950–1951. — Episkop dalmatinski Stefan (Boca): Srpska crkva u Dalmaciji i Boki kotorskoj. Srpska pravoslavna crkva 1219–1969 (spomenica). Beograd 1969, 277. — D. Lj. Kašić: Stanje srpskog naroda i njegove crkve u Dalmaciji u XVII vijeku. Dalmatinski episkop Simeon Končarević i njegovo doba (spomenica). Beograd 1970, 11–15. — Isti: Srbi i pravoslavlje u sjevernoj Dalmaciji. Almanah Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku. Zagreb 1971, 19–20, 246. — M. Bogović: Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine. Zagreb 1982.
Milko Predović i Redakcija (1989)
