BUZJAKOVIĆ, Aleksa (Buziakovich, Alexius), pedagog (Krapina, 1642 — Zagreb, 13. XI 1706). Nakon završetka gimnazije stupio je 1659. u Križevcima u franjevačku Provinciju Sv. Ladislava. U inozemstvu je studirao filozofiju 1661–64. i teologiju 1664–67, a posljednju godinu teologije na Franjevačkoj bogoslovnoj školi u Zagrebu kod Ilije Jambrušića i Antuna Alpinusa-Irca (1667/68). Izvan domovine je položio ispit za profesora filozofije te je 1668–71. predavao na Filozofskom učilištu u Zagrebu. Za profesora teologije proglasio ga je 1670. vrhovni starješina Franjevačkog reda Francesco Maria Rhinus. Predavao je teologiju na Bogoslovnoj školi Franjevačkog generalnog učilišta drugog razreda u Zagrebu (1671–82), prvoj visokoškolskoj ustanovi s fakultetskom nastavnom osnovom u kontinentalnoj Hrvatskoj. Stekao je naslov lector jubilatus, najviši prosvjetni naslov u Franjevačkom redu. Bio je samostanski starješina u Zagrebu (1671/72, 1688–91, 1696–99, 1700–02, 1705/06), savjetnik u Upravnom vijeću Provincije (1668–71, 1698/99), tajnik provincijala Jambrušića (1683), zamjenik dvojice provincijala (1671–74, 1699–1701), provincijal (1684–87, 1693–96, 1702–05) i vršilac dužnosti provincijala (1701/02). Vodeći upravne poslove zagrebačkih klarisa organizirao je, za vrijeme kuge, njihovu selidbu u Krapinu (1691–93). Dogradio je zagrebački franjevački samostan i uza nj podigao suknaru (1699/1700). B. upravlja Provincijom Sv. Ladislava. u vrijeme Bečkog rata (1683–99), kad su od turskog gospodstva oslobođeni negdašnji dijelovi te provincije u zapadnoj i srednjoj Slavoniji kao i u južnoj Ugarskoj, područja tzv. Zagrebačke i Pečujske kustodije. Nastoji ta područja pripojiti Provinciji Sv. Ladislava i zbog toga se sukobljava s Provincijom Bosnom Srebrenom, koja se za turske uprave proširila u tim krajevima. Kad je 1689. član vrhovne franjevačke uprave Antun Lazari prijeporna područja dodijelio Provinciji Sv. Ladislava, a car Leopold I 1691. potvrdio tu odluku, B. želi u Provinciju Sv. Ladislava okupiti i samostane u zapadnoj Hrvatskoj. Njegova nastojanja podupiru 1691. svojim preporukama ban Nikola Erdődy i Hrvatski sabor, ali B. nije uspio 1700. na Generalnom kapitulu u Rimu opravdati Lazarijevu odluku pa je Kapitul odobrio stvarnu prisutnost Provincije Bosne Srebrene u Slavoniji i njoj dosudio tamošnje franjevačke nastambe. Na istom Generalnom kapitulu B. je ishodio Generalnom učilištu u Zagrebu uzdignuće među generalna učilišta prvog razreda, a Školskom centru u Varaždinu naslov generalnog učilišta drugog razreda na fakultetskoj razini, na kojima su studenti mogli stjecati kvalifikacije profesora filozofije i profesora teologije. Sam B. je prvi put 1675. bio član ispitne komisije za profesore filozofije, a 1682. je predsjedao takvoj komisiji. U Zagrebu predsjeda 1703. i prvom sastavu komisije za profesore teologije. Po Buzjakovićevoj želji počeo je 1701. Antun Orlovčić sastavljati školske uredbe, a 1703. je njegov rad nastavio Elzear Lučić. Te uredbe je 1705. potvrdio Provincijski kapitul, tako da je Buzjakovićevim marom Provincija Sv. Ladislava već na prijelazu iz 17. u 18. st. u potpunosti izgradila svoje visokoškolske ustanove, uvrstivši ih među najviše takve zavode u Franjevačkom redu.
LIT.: Documenta spectantia erectionem Provinciae S. Ladislai, 1655–1700. i Monumenta et processes rerum Custodiae sancti Ladislai Regis in Sclavonia (u: Arhivu Provincijalata Hrvatske franjevačke provincije, Zagreb). — F. E. Hoško: Škole hrvatske franjevačke provincije sv. Ladislava (1613–1783). Zagreb 1968, 33–41. — Isti: Organizacija filozofske i teološke nastave na visokim školama provincije sv. Ladislava u razdoblju potridentske obnove. Kačić, 6(1974) str. 60.
Franjo Emanuel Hoško (1989)
