ĆAĆIĆ, Pavao

ĆAĆIĆ, Pavao, pisac glagoljaš (Pazarište?, 1691 — Kopar, ?). Iako podrijetlom iz Like, s područja izvan mletačkih posjeda, čitav svoj radni vijek proveo je kao franjevac trećoredac-gregorit u glagoljaškom samostanu Sv. Grgura u Kopru u Istri, kamo je došao oko 1715. i, čini se, ostao do smrti. Spominje se u samostanskim poslovima i knjigama još 1770-ih. Budući da su se koparski glagoljaši skupljali samo iz Zadra i sjeverne Dalmacije te poslije i s kvarnerskih otoka i iz sjeverozapadne Istre, njegov se boravak u Kopru čak 1768. morao opravdavati mletačkim deputatima. Bio je osobito aktivan redovnik te najplodniji glagoljaški pisac i pisar koparskoga gregoritskog samostana u XVIII. st. Obavljao je važne funkcije u samostanu i u franjevačkoj provinciji: 1723–50. biran je pet puta za samostanskoga gvardijana, 1734. provincijalov je povjerenik za Istru, 1738–39. provincijalov tajnik. Kao prokurator putovao je s punomoćima provincijalnoga kapitula 1735. u Veneciju i Padovu da bi prigovorio konstitucijama iz 1734 (prema kojima su povjerenici i vizitatori jedne provincije morali biti birani iz druge provincije) te uspijeva isposlovati povlasticu da zbog slaba znanja hrvatskog jezika i glagoljskog pisma talijanskih redovnika vizitatori i povjerenici u dalmatinsko-istarskoj franjevačkoj provinciji mogu biti i iz iste provincije. Bio je školovan redovnik, dobro znao talijanski i latinski jezik, vrlo lijepo pisao latinicom, ali se gotovo uvijek služio glagoljicom. Desetljećima je vodio samostanske knjige svakodnevne administracije i pouke (registri, inventari, računi, najamnine, sporazumi, pisma). Među ostacima samostanske književne građe sačuvali su se Ćaćićevi liturgijski misalski i brevijarski tekstovi te jedan mali latinsko-crkvenoslavenski (hrvatskoglagoljski) rječnik (Arhiv koparskog municipija, fasc. 1253. i 1257). Njihov nastanak vezuje se, kako se čini, uz nastojanja koparskog biskupa Carla Camuzzija (1756–76), promicatelja hrvatskoga glagoljaštva, oko ponovnog priređivanja i izdavanja glagoljskog brevijara i misala. U svojoj predstavci iz 1777. Camuzzi je predložio Kongregaciji za propagandu vjere u Rimu novo izdanje glagoljskih liturgijskih knjiga, želeći taj posao obaviti sâm uz pomoć jednog redovnika koji bi znao crkvenoslavenski. Svoj naum pokrenuo je u dogovoru s koparskim trećorecima, ponajprije s Ćaćićem. Sačuvani Ćaćićevi liturgijski spisi ostaci su tekstova pripremanih za ta izdanja. Ć. je prije svega nastojao, kao dodatak starijim izdanjima, prevesti i prirediti crkvenoslavenske oficije s najnovijim svecima. Oficije je sastavio prema mletačkom propriju, a tekstove napisao, prema suvremenom glagoljaškom shvaćanju književnog jezika, crkvenoslavenskim jezikom umjerene ruske redakcije. Njegov latinsko-crkvenoslavenski rječnik od 376 riječi ili sintaktičkih veza, koji nije općenit nego je izborom riječî ograničen na određeni liturgijski tekst (obrasci liturgije na Veliki četvrtak i Veliki petak, Red mise i misni Kanon), nastao je upravo kao priprema za prevođenje liturgijskih tekstova za novo glagoljsko izdanje, ili neki dodatak. Camuzzi nije nikada dobio odobrenje za svoja izdanja, a kada je 1791. u tiskari Propagande u Rimu, zaslugom drugih priređivača, konačno tiskano novo izdanje glagoljskog brevijara, u njemu se nisu našli Ćaćićevi tekstovi. — Ć. je bio središnja osoba koparskoga franjevačkog hrvatskog glagoljaštva u XVIII. st., koje je u razdoblju od 1467. do 1806. (kada je franjevački samostan Sv. Grgura u Kopru ukinut), u okrilju i pod zaštitom mletačkih vlasti, osvojilo i krajnji sjeverozapad Istre, proširivši se ne samo među Hrvate nego i među slovenski živalj Istre i Slovenskog primorja, ondje uhvatilo čvrste korijene i u nekim mjestima živjelo sve do u XX. st.