CALAFATI, pučanska obitelj na otoku Hvaru. U XVII st. njezini su se članovi zvali Rašković (Rasković). Bavili su se brodogradnjom te dobili nadimak Kalafat, Kalafati, koji već početkom XVIII st. postaje obiteljskim prezimenom, zabilježenim u oblicima Calafat, Calafati, Calafatovich, Calaffati, Calafatti; ustalio se oblik Calafati. God. 1647. dobio je Nikola Rašković rečeni Kalafat sa sinovima u najam općinsku zemlju na otoku Sveti Klement u skupini Paklenih otoka pred gradom Hvarom. Kao brodograditelj spominje se u Hvaru 1682, 1689, i 1693. Šimun Rašković rečeni Kalafati (Simon Rascovich dicto Calafati). God. 1753. bio je Frano Calafati jedan od prokuratora puka u Starom Gradu. U XVIII i XIX st. djelovao je u Hvaru i Starom Gradu doktor prava i odvjetnik i javni bilježnik Antun Calafati (umro 1803), sin Marina. Imao je udjela i u privrednom životu Hvara. Na otoku Sveti Klement dobio je sa sinovima 1776. i 1785. u najam općinsku zemlju koju je, kao i neke druge posjede, obitelj imala u najmu i oko 1809. God. 1787. spominje se Antun među hvarskim vlasnicima mreža potegača (tal. tratta) za lov male plave ribe. God. 1798. primljen je on i njegova obitelj u hvarsko Veliko vijeće; potkraj XVIII i početkom XIX st. obitelj pripada i ninskom plemstvu. U Historijskom arhivu čuva se izvještaj iz 1802. izaslanika hvarskoga Velikog vijeća Calafatija (nepoznata imena) i V. Jakše austrijskom komesaru u Dalmaciji Petru Goessu, kada su Hvarani tražili bolje uvjete za promicanje prosvjete, privrede i dr. Calafati su bili među obiteljima koje su 1800. osnovale u Hvaru društvo za obnovu kazališnog života u gradu. Među Antunovom djecom istaknuo se političar → ANGELO. Drugi sin, doktor prava Petar (rođ. 1770), bio je za francuske vladavine u Dalmaciji vijećnik općinskog vijeća u Hvaru (od 1812). God. 1829. preselio se u Split, gdje se do oko 1856. bavio odvjetništvom; 1856. bio je predsjednik splitske odvjetničke komore. — U Kaptolskom arhivu pohranjen je fond Capitale della casa Calafatti.
LIT.: Obitelj. — C. F. G. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, str. VII–VIII. — N. Duboković Nadalini: Inventar javnih, crkvenih i privatnih arhiva otoka Hvara. (Dodatak). Split 1957, 14, 31. — G. Novak: Hvar kroz stoljeća. Zagreb 19723, 193. — N. Duboković Nadalini: Općinsko ustrojstvo i prilike na Hvaru od 1807. do 1818. godine. Prilozi povijesti otoka Hvara, 2(1962) str. 97, 101, 107. — Isti: Jedna kazališna priredba u Hvaru. Bilten Historijskog arhiva komune hvarske, 4–5(1963) 5/6, str. 103. — V. Maštrović: Nin od pada Mletačke Republike 1797. do 1941. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 16–17(1969) str. 197. — N. Bezić-Božanić: Veze stanovnika otoka Hvara i Visa. Hvarski zbornik, 3(1975) str. 276–277, 280. — Ista: Zanatlije XVII stoljeća u Hvaru. Ibid., 5(1977) str. 255, 269. — I. Kasandrić: Gratia-agrarni odnos na općinskoj zemlji. Prilozi povijesti otoka Hvara, 5(1978) str. 56, 72. — Đ. Novak: Hvarsko kazalište u XIX stoljeću. Ibid., str. 82. — Frano. — S. Plančić: Inventar Arhiva Hektorović, 1. Stari Grad 1980, 21. — Antun. — R. M. Cossar: L’avvocato Angelo Calafati prefetto, barone ed intendente Napoleonico (1765–1822). Archeografo triestino, S IV, 18–19(67–68)(1952–53) 1, str. 51–52. — N. Duboković Nadalini: Genealogija i heraldika Hvara. Bilten Historijskog arhiva komune hvarske, 6–7(1965) 7/8, str. 66. — S. Antoljak: Dosadašnji istraživački radovi o pokretu Matija Ivanića i neka novonastala pitanja i problemi o njemu. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1977, 10, str. 18. — I. Kasandrić: Vlasnici trata na otoku Hvaru od godine 1787. do 1860. Prilozi povijesti otoka Hvara 5(1978) str. 113, 115. — Petar. — Manuale provinciale della Dalmazia. Zara 1846, 271. — Hof- und Staats-Handbuch des Kaiserthumes bsterreich, 5. Wien 1856.
Vjekoslav Maštrović (1989)