CALAFATI, Angelo

CALAFATI, Angelo, političar (Stari Grad na Hvaru?, 12. IV 1765 — Kopar, 3. VII 1822). Nakon svršena studija prava u Padovi (1789), djeluje u Veneciji kao odvjetnik (od 1790) i zastupnik hvarske komune (od 1791). Kao politički pristaša demokratskih ideja francuske buržujske revolucije sudjeluje 1797. u Veneciji u događajima oko pada aristokratske vlade Mletačke Republike i uspostave »municipalita provvisoria«. Predstavnici nove demokratske vlade poslali su ga zajedno s Trogiraninom I. L. Garagninom u lipnju iste godine u Zadar kako bi se i u Dalmaciji uspostavio novi sistem vlasti, no misija nije uspjela. Nakon dolaska Austrijanaca u Veneciju (1798), C. iste godine seli u Kopar, gdje ga austrijske vlasti zbog političke prošlosti primaju s nepovjerenjem. Bavio se odvjetništvom, a 1802. primljen je u koparsko plemićko Veliko vijeće i počinje djelovati u javnim službama te postaje koparski načelnik. Istodobno predvodio je tamošnje frankofile i bio u stalnom sukobu s austrij skim guvernerom F. F. Rothom, zbog čega 1804. napušta Kopar i odlazi u Trst. God. 1805. imao je udjela u odlasku koparskih frankofila francuskom generalu A. Masséni u Udine s pozivom da zauzme Kopar. Po dolasku Francuza u grad potkraj 1805, C. je postavljen na čelo privremene uprave nekadašnje mletačke Istre. Priključenje toga dijela Istre Kraljevini Italiji pozdravio je manifestom Istranima 20. I 1806 (objavio R. M. Cossar). Nakon osnutka istarskog departmana iste godine, C. postaje njegovim prefektom sa sjedištem u Kopru te nastoji u toj, za mletačke vladavine zaostaloj pokrajini, oživotvoriti svoje demokratske ideje otvaranjem osnovnih škola, unapređenjem zdravstva i privrede, gradnjom prometnica (sagrađena cesta Trst–Pula) i dr. Kopru je uz ostalo osigurao pitku vodu (1809). God. 1807. pokrenuo je tjednik Foglio periodico istriano (izlazi u Kopru do 1810, a potom u Trstu kao Foglio periodico triestino). Od 1806. bio je član koparske masonske lože. God. 1808. sazvao je u Kopru Vijeće departmana (Consiglio generale del dipartimento), a njegov govor na otvaranju zasjedanja Vijeća o prilikama u Istri tiskan je iste godine (Discorsio, Kopar 1808, Brescia 1808²; L’Istria, 1850, 33; objavio i Cossar). Za kraće austrijske okupacije Kopra 1809. zatočen je u tvrđavi Komárno (Slovačka). Potkraj iste godine dobio je titulu baruna Kraljevine Italije (diploma iz 1811). God. 1810. maršal A. F. L. Marmont poslao ga je na čelu delegacije Ilirskih provincija caru Napoleonu u Pariz, gdje je odlikovan Legijom časti (diplomu je izdao 1818. Luj XVIII). Tamo zbog liječenja ostaje do 1813, kada je (15. V) imenovan intendantom provincije Istre u Trstu. Nakon Napoleonova pada živi u Veneciji, a od 1814. u Kopru pod stalnom policijskom prismotrom. God. 1815, po Napoleonovu bijegu s Elbe, interniran je neko vrijeme u Karlovcu. Austrijske mu vlasti nisu dozvolile odvjetničku djelatnost te je bez mirovine i osabnog imetka proživio posljednje godine u teškim prilikama, ostavši dosljedan svom političkom uvjerenju. — Dokumente, korespondenciju i druge izvore za njegovu biografiju objavili su G. Stefani (austrijski izvori) i Cossar; službeni dokumenti o njegovu djelovanju pohranjeni su djelomice u Arhivu Slovenije (zbirka Glavni intendent Ilirskih provinc 1809–1813).