ČALE, Frano
traži dalje ...ČALE, Frano, književni povjesničar, teatrolog i prevoditelj (Trebinje, 8. VII. 1927 — Zagreb, 24. VIII. 1993). Klasičnu gimnaziju završio u Dubrovniku 1946, a studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1952. God. 1960. doktorirao temom o talijanskom kazalištu u Zagrebu 1860–1941. Od 1954. asistent na zagrebačkoj katedri za talijanski jezik i književnost, od 1961. docent, a od 1972. redoviti profesor. Bio je stipendist Međunarodnog sveučilišta u Perugi (1954) te Croceova Talijanskog instituta za povijesne studije u Napulju (1957/58). Član je prvih odbora Dubrovačkih ljetnih igara i njihov višegodišnji suradnik. Od 1977. član suradnik HAZU, član Akademije »Adam Mickiewicz« u Bologni, međunarodnog uredništva napuljskog časopisa Esperienze Letterarie i tajnik Međunarodnog odbora za slavensko-romanske studije u Napulju. Bio je i predsjednik Hrvatskoga filološkog društva (1969). Sudjelovao je na tridesetak međunarodnih savjetovanja u zemlji i inozemstvu, a kao gost predavao na sveučilištima u Napulju, Rimu, Bariju, Milanu, Veneciji, Trstu, Perugi, Grazu, Heidelbergu, Mannheimu i Varšavi. Organizirao je međunarodna savjetovanja o Petrarki i petrarkizmu (1974), Vojnoviću (1979) i Danteu (1981) u Dubrovniku te o Danteu i Hrvatima u Salernu (1977). Za svoj rad dobio je više priznanja: Nagradu Matice hrvatske (1969), »Božidar Adžija« (1969. i 1975), »Città di Monselice« (1974), »Dubravko Dujšin« (1979), zatim Zlatnu medalju Firence (1979), Zlatni Osimo (1980), Srebrnu plaketu Firence (1981), Brončanu medalju Certalda i Orden viteza Talijanske Republike (1981) te Nagradu »Marko Fotez« (1988). — Javio se za studentskih dana novinskim i radijskim prilozima, a prvi veći rad, o rječniku Dunda Maroja i Dubrovačke trilogije, tiskao je u Antologiji hrvatske drame (ur. M. Matković; Beograd 1950). Tada je započeo i suradnju s kazalištima kao jezični savjetnik za dubrovački govor. Surađivao s B. Gavellom, M. Fotezom, sa Studentskim kazalištem »Ivan Goran Kovačić« te Studentskim eksperimentalnim kazalištem, kojemu je 1961. predsjednikom. U domaćim i stranim publikacijama objelodanio oko dvije stotine znanstvenih i stručnih priloga iz hrvatske, talijanske i komparativne književnosti, stilistike i teatrologije. Tiskao je i četrdesetak knjiga, znanstvenih studija, prijevoda te suautorskih radova: priručnika, zbornika, povijesnih pregleda i leksikona. Kao sljedbenik Zagrebačke stilističke škole, prihvatio je njezine zasade u europskome kontekstu. Tragajući od lingvostilistike do semiotike stila, nastojao je na jezičnoj autonomnosti djela. Takav teorijsko-metodologijski pristup istaknuo je u knjizi Od stilema do stila. Već se 1960-ih pokazao pouzdanim tumačem djela M. Držića i I. Vojnovića. Istraživao je Držićev scenski jezik, stilsku antitetičnost, odnos zbilje i pozornice, književnu preradbu političkih pogleda, manirizam Hekube te je njegov opus smjestio u europski kontekst (S. P. Novak). Dugogodišnje bavljenje Držićem zaokružio je objavljivanjem njegovih Djela (Zagreb 1979, 1987²), uz popratnu studiju i komentar. Kroatistička istraživanja proširio je pisanjem o šibenskom rukopisu Hekube, S. Bobaljeviću Glušcu, P. Hektoroviću, Ljubovnicima, neobjavljenoj dopuni Osmana te o dubrovačkim scenskim prostorima. Talijanistici pridonosi književnoznanstvenom obradbom djelâ Dantea, F. Petrarke, G. Boccaccia, B. Castiglionea, N. Machiavellija, C. Goldonija, U. Foscola, U. Saba i L. Pirandella, ali i zanimanjem za književnopovijesne pojave i preglede: Classici e moderni della letteratura italiana, Petrarca i petrarkizam, Talijanska književnost i dr. Bavi se također hrvatsko-talijanskim književnim i kazališnim vezama. Piše i o Bibbieni (B. Doviza) i hrvatskom glumištu, komediji dell’arte i hrvatskoj komediji XVII. st. te o talijanskoj metrici i hrvatskoj poeziji. Njegovo teatrološko zanimanje nedjeljivo je od njegovih hrvatskih, talijanskih i komparatističkih tema. Toj je problematici posvetio knjige Na mostu Talija i Igre u Njarnjas gradu. Hrvatsku teatrologiju obogatio je prijevodima Goldonijevih Memoara (Zagreb 1971), D’Amicove Povijesti dramskog teatra (Zagreb l972) i Apollonijeve Povijesti komedije dell’Arte (Zagreb 1985). Znanstvenu, stručnu i književnu djelatnost Č. je dopunio priređivanjem kritičkih izdanja pregleda i antologija, uz popratne studije, komentare, nerijetko i prijevode: Dante. Petrarca. Boccaccio (s M. Zorićem; Zagreb 1960, 1966²), Strani pisci. Književni leksikon (sa suradnicima; Zagreb 1961, 1968²), Držić, Novela od Stanca. Dundo Maroje (Zagreb 1962, 1964²), Talijanska lirika od postanka do Tassa (Split 1968), Petrarca, Kanconijer (Zagreb–Dubrovnik 1974), Držić, Novela od Stanca. Skup. Dundo Maroje (Zagreb 1974, 1976²), Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje (Zagreb 1974, 1976²), Dante, Izbor iz djela (s M. Zorićem; Zagreb 1974, 1976²), Boccaccio, Decameron i druga djela (s M. Zorićem; Zagreb 1974, 1976²), Dante, Djela, 1–2 (s M. Zorićem; Zagreb 1976), Petrarca i petrarkizam u slavenskim zemljama – Petrarca e il petrarchismo nei paesi slavi (Zagreb–Dubrovnik 1978), Boccaccio, Djela, 1–2 (s M. Zorićem; Zagreb 1981), O djelu Iva Vojnovića (Zagreb 1981), Dante i slavenski svijet, 1–2 (Zagreb l984). Čalini prijevodi, prepjevi i lokalizacije primjer su sprege kreativnoga i kritičkoga lingvostilističkog odnosa prema izvorniku, osobito prijevodi Petrarke, kojima stječe glas najvećega hrvatskog petrarkista XX. st., te Dantea. Preveo je Goldonijeva djela Lukava udovica (Zagreb 1962) i Sedam komedija (Zagreb 1993), Palumbove Duge dane (Zagreb 1964), Pascolijeve Pjesme (Zagreb 1982), dio Machiavellijevih Izabranih djela (Zagreb 1985), Castiglioneova Dvoranina (Zagreb 1986), Sabine Pjesme (Zagreb 1987), Petrarkinu Moju tajnu (Zagreb 1987), Ginzburgove Sir i crve (Zagreb 1989), Sequieve Susrete s Istrom (Zagreb 1989), Foscolove Ode. Sonete. Grobove (Zagreb 1991), Pirandellove Gole maske (Zagreb 1992) te Leopardijeve Canti (Zagreb 1993).
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
ČALE, Frano. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/cale-frano>.