CAMMAROTA, Ernesto

CAMMAROTA, Ernesto, pjevač, tenor (Bari, 23. XII 1861 — Zagreb, 28. II 1934). Sin talijanskog dirigenta Giovannija, ravnatelja opere u Bariju. Karijeru je započeo u rodnome gradu sa 19 godina, nastupajući najprije kao glumac, komičar. Zatim je dvije godine učio pjevanje i 1882. debitirao u Vigevanu tenorskom ulogom u operi Carla Pedrottija Tutti in maschera. Postigavši zapažen uspjeh, nastupao je pet idućih godina s talijanskim opernim staggionima u Siracuzi, Bologni, Vercelliju, Bariju, Rimu, Torinu, na Malti i dr. U Zagreb je pozvan posredstvom hrvatske pjevačice Sofije Kramberger i nakon prvog nastupa 1887. prihvaća angažman te postaje prvim tenorom Opere. Pjevao je više od tri i pol desetljeća u zagrebačkoj Operi (posljednji put 16. XI 1924) i nastupao usporedo kao koncertni i oratorijski pjevač. Uz to je podučavao solo- pjevanje u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (1901–14) te bio suosnivačem (1910) i izvršnim članom pjevačkog društva »Lisinski«. U našoj se sredini posve udomaćio i ostao do kraja života (1912, proglašen je građaninom grada Zagreba). — Na sceni zagrebačke Opere pjevao je uloge herojskog i lirskog tenora, ponajviše u talijanskom i francuskom repertoaru, proslavivši se nadasve kao Manrico, Alfredo, Radames, Riccardo (G. Verdi, Trubadur, Traviata, Aida, Krabuljni ples), Rodolfo (G. Puccini, La Boheme), Turridu (P. Mascagni, Cavalleria rusticana), Eleazar (J. Halévy, Židovka), Don José (G. Bizet, Carmen), Des Grieux (J. Massenet, Manon). Kreirao je i niz likova u hrvatskim operama, posebice Porina u istoimenoj operi Vatroslava Lisinskog na praizvedbi 1897, zatim Genesia i Aleksija na praizvedbama Zajčeve Armide (1896) i Lizinke (1898), pa Juranića u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Andriju Čubranovića na praizvedbi (1900) istoimene opere Vladimira Berse i dr. Ostvario je više od 60 uloga i gotovo tisuću nastupa te je svojom pjevačkom i scenskom kulturom bitno pridonio izgrađivanju opernog repertoara HNK-a. Suvremenici su osobito hvalili njegov zvonki glas svijetla timbra i velika opsega, zatim uglađenu tehniku, čistu intonaciju, neobično razgovijetnu dikciju i nadasve njegovo belkantističko umijeće: »Ovaj pjevač koji reprezentira u sebi sve vrline talijanskog belcanta i već gotovo izgubljene »cantilene«, za naš je operni repertoire bio pravim draguljem... Boljeg Manrica, Eleazara, Alfreda, Turrida i Chevaliera des Grieuxa jedva da imadu i najveća glumišta« (S. Miletić, Hrvatsko glumište (1894–1899) – dramaturški zapisi. Zagreb 1904).