CANIĆ, Josip

CANIĆ, Josip, skladatelj, dirigent, pisac i kritičar (Klanjec, 4. VI 1879 — Zagreb, 10. IX 1933). Na Sveučilištu u Zagrebu završio 1908. studij fizike i matematike. Glazbu je počeo učiti još kao gimnazijalac kod V. Novaka, a kasnije nastavio kod V. Kolandera i I. Zajca. Usavršavao se u Beču, 1915/16. kod C. Horna (harmonija) i F. Schmidta (kontrapunkt, instrumentacija). Službovao kao profesor gimnazije u Senju i Gospiću (1905–09). Zagrebu (1909–11), Osijeku (1911–18) i ponovno u Zagrebu (1918–33). Istodobno je od 1898. djelovao kao dirigent pjevačkih društava »Hrvat« i»Srpsko pjevačko društvo« u Gospiću, »Zrinjski« i »Kuhač« u Osijeku, a u Zagrebu »Svačić«, »Jednakost«, »Sloga«, »Sloboda«, s kojim je izvodio i veća oratorijska djela, »Mladost«, s kojim je gostovao i u inozemstvu i dr. U Osijeku je u sezoni 1914/15. bio i dirigent kazališnog orkestra. Kao pisac i kritičar javio se prvi put 1899. u zagrebačkim Narodnim novinama i otada je surađivao u mnogim periodicima. Pisao je pjesme, eseje, glazbene i kazališne kritike, rasprave i biografske članke u listovima Narodne novine (1899, 1903, 1905), Crvena Hrvatska (1903), Dnevni list (1905), Hrvatstvo (1905–10. redovite glazbene kritike i članci), Prosvjeta (1905), Frankopan (1907), Hrvatska smotra (1907), Virovitičan (1907), Novosti (1908), Ustavnost (1909), Hrvatsko pravo (1910–11), osječka Narodna obrana (1912–13, 1915), Hrvatska obrana (1914. i 1917–18. redoviti glazbeni osvrti i članci), kalendar Jeka od Osijeka (1918), Dom i svijet (1919), Slavenski jug (1920), Trgovac (1920), Hrvat (1926), Hrvatska metropola (1926), Narodno djelo (1926–27), Slobodna tribuna (1927–28. redoviti glazbeni osvrti), Svijet (1927), Narodni val (1928. stalna rubrika »Glazbene dijagnoze«) i Vijenac (1928). U Hrvatskoj smotri objavljivao je i kozerije (1907), a u Narodnoj obrani književne eseje o P. Petroviću Peciji, B. Stankoviću i drugima (1915). God. 1917. napisao je dramu Sudbina, a 1919. filmsku dramu Žrtve sablasti. — Skladati je počeo još kao gimnazijalac kraće instrumentalne skladbe (Sljepački valcer za gitaru, 1894; tamburaške skladbe), potom zborove i solo-popijevke na stihove H. Badalića, D. Domjanića, S. S. Jenka, V. Vidrića i dr. Kasnije je prešao i na veća djela – kantate (Na Nilu, 1911), kompozicije za orkestar (herojska velepjesan Pobjeda Jugoslavije; Kraljevski marš i dr.), scensku glazbu (za igrokaz Proljeće se budi), operetu (Bogataška ljubav), komorne skladbe (gudalački kvintet na motto »Homo sapiens«). Veći broj skladbi napisao je za violinu te za klavir i orgulje. Ostavio je u svemu oko 400 različitih djela, pisanih nepretencioznim, pristupačnim glazbenim jezikom. U njegovo su doba veliku popularnost stekle solo-popijevke i zborovi, skladani u lirskom ili rodoljubnom, romantičarskom stilu sa pjevnom melodikom. — Kao glazbeni kritičar iskazivao je nepristrane, često i vrlo oštre sudove koji su ga ponekad dovodili do polemičkih sukoba.