CAR, Stjepan, političar i pisac (Škarićevo, 24. IX 1818 — Beč, 4. IX 1900). Završio je pravo. Kraće je bio nastavnik mađarskog jezika u zagrebačkoj klasičnoj gimnaziji, ali je otpušten zbog organiziranja sukoba iliraca s mađaronima u povodu restauracije Zagrebačke županije (31. V 1842). Jedan je od najbližih Gajevih suradnika. Kao Gajev izaslanik boravio je između 1842. i 1845. nekoliko puta u Beogradu. U Cetinju je bio 1843. U Beogradu se povezuje s poljskim agentom Franjom Zachom radi sastavljanja Plana slavenske politike Srbije, prvotnog teksta Načertanija. Kao predstavnik Narodne stranke zajedno s I. Kukuljevićem Sakcinskim sudjeluje u studenom 1846. na sastanku u Pešti, gdje su članovi obnovljene Konzervativne stranke donijeli svoj program. Odvjetnički ispit položio je 1847. i zatim radio u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji. Na glas o izbijanju revolucije u Beču izdao je političku brošuru Sanja Stěpana Cara noćju medju 20. i 21. ožujka 1848. snivana (Varaždin 1848). U njoj se zauzima za demokratske slobode u Hrvatskoj, ali još uvijek u okviru Zakona državnog sabora ugarskoga. God. 1848. izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik Varaždina. Bio je član deputacije koja je odnijela Narodna zahtijevanja caru u Beč (31. III 1848). Kao podbilježnik Varaždinske županije i član deputacije trebao je 17. V 1848. caru predati predstavku sa zahtjevom da se sve vojne vlasti u Hrvatskoj i Dalmaciji podvrgnu banu. Zbog bečkih događaja do prijama nije došlo. C. je odbio da pismo preda ugarski ministar vanjskih poslova Pavao Esterházy. Na povratku u Zagreb izdao je proglas (19. V 1848) u kojemu, uz ostalo, kaže da narod ne treba tražiti slobode u Beču već neka je sâm izbori. Potom je veliki sudac u Međimurju (1849). Zajedno s B. Petranovićem privremeni je urednik Sveopćeg državo-zakonskog i vladnog lista za Carevinu Austrijansku (Beč 1849). Iste godine imenovan je članom Komisije za slavensku pravno-političku terminologiju. God. 1850. postaje županijski savjetnik u Požegi. — Epistolarnom prozom i političkim člancima; većinom anonimno, surađuje u Danici hrvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj (1848–49), Jahrbücher für slawische Literatur und Wissenschaft (Leipzig 1848), Narodnim novinama (1848–49). Zanimljiv je njegov putopis po sjevernoj Srbiji Pisma iz Sarbije priatelju G. u Zagreb (Danica, 1848, 8, 9, 19; 1849, 20–26), u kojemu opisuje narodne običaje te iznosi povijesne, gospodarske, političke i druge podatke. Od 1860. činovnik je hrvatskog dikasterija, poslije tajnik hrvatske kancelarije u Beču. Bio je član Hrvatsko- slavonskoga gospodarskog društva (od 1842), Matice ilirske (od 1844) i Družtva za povjestnicu jugoslavensku (od 1850). Umirovljen je neposredno prije sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868). Poslije postaje pristaša Stranke prava te živi u Beču, gdje je pomagao hrvatske đake.
LIT.: Zapisnik Sabora trojedne Kraljevine Dalmatinske, Hervatske i Slavonske. Zagreb 1848, 8. — Gy. Miskolczy: A horvát kérdés törtenete és irományai a rendi állam korában, 1. Budapest 1927, str. 355, 356, 412; 2, 1928, str. 189, 267, 522, 524, 527. — M. Breyer: Glas iz Varaždina godine 1848. Varaždinske novosti, 11(1939) 21. XII, str. 11–12. — J. Horvat i J. Ravlić: Pisma Ljudevitu Gaju. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1956, 26, str. 91–106. — Lj. Durković-Jakšić: Srbijansko-crnogorska saradnja (1830–1851). Beograd 1957, 55–56. — V. Žáček: Češko i poljsko učešće u postanku Garašaninova »Načertanija« (1844). Historijski zbornik, 16(1963) str. 35–36. — Lj. Durković-Jakšić: Branislav, prvi jugoslovenski ilegalni list 1844–1845. Beograd 1968, 13–14, 48, 61, 150–151, 163, 176–177, 183. — I. Ivanovna Leščilovskaja: Ilirizam. Moskva 1968, 265, 323. — N. Stančić: Problem »Načertanija« Ilije Garašanina u našoj historiografiji. Historijski zbornik, 21–22(1968–69) str. 179–196. — J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća. Zagreb 1973, 14, 51, 121, 125, 144–145, 158, 169, 206, 208–209, 211–212, 234. — V. Žáček: Suradnja Ljudevita Gaja s Františekom Zachom. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 3(1973) str. 143–146, 153–155, 157–158. — Isti: Tajni polski agenti v Chorvatsku před r. 1848. Historijski zbornik, 29–30(1976–77) str. 295–307. — J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848–49. Zagreb 1979, 153–154, 162, 181, 201–202, 293, 359.
Martin Kaminski (1989)
