CARIĆ, Jakov

traži dalje ...

CARIĆ, Jakov, filolog i književnik (Svirče na Hvaru, 25. III 1881 — Dubrovnik, 9. VII 1947). Diplomirao je slavistiku i klasičnu filologiju. Kao srednjoškolski profesor radio je u Zadru, Splitu, Dubrovniku i Zagrebu. Umirovljen je 1932. — U VI programu Velike državne gimnazije u Zadru 1906–07. objavio je zapažen rad Nešto o hrvatskom akcentu, u kojemu raspravlja o čakavsko-štokavskoj akcentuaciji. Govorima i narječjima materinskoga jezika još se jednom, na popularan način, u formi razgovora, javio napisom Naš jezik (Sloga, 1920). U zadarskom Narodnom listu 1905. tiskana mu je rasprava Silvije Strahimir Kranjčević, a u Programu Velike gimnazije u Dubrovniku 1910–11. usporedbena rasprava Preradović i Kranjčević, koja je u Crvenoj Hrvatskoj 1911. meritorno ocijenjena kao subjektivna i sentimentalna. Javlja se i političkim napisima u kojima izražava južnoslavensku i sveslavensku orijentaciju (Narodni list, 1908); takav je i 1913. u vlastitoj nakladi objavljen dopunjeni govor održan u Dubrovniku Hrvati i Srbi, u kojemu određuje globalni jezično-književni i politički odnos Hrvata i Srba definirajući ih kao dvije državnosti i političke narodnosti jednoga naroda po krvi i jeziku. Prigodnim pjesmama, pretežno sonetima, pjesmama u prozi i ostalim proznim sastavcima surađuje povremeno od 1908. do 1940. u Narodnom listu, Crvenoj Hrvatskoj, Slovanu, Književnim novostima, Narodnoj svijesti, Hrvatskoj reviji, Novom dobu, Pučkoj prosvjeti, Danici, Novom beharu, Novoj Zori, Domu i svijetu i dr. U povodu balkanskih ratova objavio je zbirku od dvadesetak pjesama Kosovke, a nakon atentata na kralja Aleksandra vijenac od dvadeset soneta Mrtvome Kralju. Ni tematski (najčešće u povodu različitih smrtnih te kulturnih i političkih događaja) ni izrazom ne uzdižu se iznad stereotipnih prigodnih stihova, ali je pjesnički doživljena njegova socijalna težačka pjesma Niko u kopatvi (Hrvatska revija, 1933, 9), pisana živom zavičajnom čakavštinom. Neobjavljene zbirke S moje čakavske lire i Pod barjakom sv. Vlaha čuvaju se, zajedno s ostalom ostavštinom, u arhivu dra Nike Dubokovića Nadalinija u Jelsi na Hvaru.

DJELA: Hrvati i Srbi. Dubrovnik 1913. — Kosovke. Dubrovnik 1913. — Tužna knjiga. Dubrovnik 1931. — Mrtvome Kralju vijenac soneta. Dubrovnik 1934.
 
LIT.: N. Andrijašević (A. N.): Prof. Jakov Carić. Nešto o hrvatskom akcentu. Savremenik, 2(1907) 10, str. 631–632. — n: Preradović i Kranjčević. Crvena Hrvatska, 21(1911) 60, str. 2–3. — V. Ćorović: Jakov Carić, Hrvati i Srbi. Bosanska. vila, 28(1913) 24, str. 347. — saš: Jakov Carić, Hrvati i Srbi. Hrvatska svijest, 1(1913–14) 5, str. 19–20. — N. Bartulović: Jakov Carić, Hrvati i Srbi. Narodni list, 53(1914) br. 9. — V. Čerina: Hrvati i Srbi. Savremenik, 9(1914) 2, str. 117–118. — (B. Jurišić): Hrvati i Srbi. Filološko- literarni razgovor od prof. Jakova Carića. Pravaš, 1(1914) 1, str. 18. — I. Radovanović: Narodno jedinstvo. Obzor, 54(1914) 16, str. 1–2. — (J. Guić): Naši upokojeni profesori: Jadranska pošta; 8(1932) br. 163–201.
 
Jure Šonje (1989)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

CARIĆ, Jakov. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/caric-jakov>.