CARRARA, Frano

CARRARA, Frano, povjesničar, arheolog i konzervator (Split, 16. XI 1812 — Venecija, 29. I 1854.) Podrijetlom je iz talijanske obitelji koja se u XVIII st. doselila u Split iz Bergama. Gimnaziju je pohađao u Splitu, teologiju slušao u Zadru. God. 1836. stupio je u crkveni zavod Sv. Augustina (Augustineum) u Beču, gdje studira arheologiju i povijest te uči kaldejski, sirijski, arapski i hebrejski jezik. Nakon povratka u Split 1841. bio je nastavnik vjeronauka i opće povijesti u biskupskom sjemeništu. Studij bogoslovije završio je 1842. na Sveučilištu u Padovi, gdje je stekao doktorat. Iste godine postao je »privremenim konzervatorom muzeja starina« u Splitu, a 1847. postavljen je za honorarnog upravitelja Arheološkog muzeja u Splitu. God. 1853. otpušten iz službe odlazi za gimnazijskog profesora u Veneciju. — C. je 1846. i 1848. vodio prva sustavna iskapanja u Solinu na račun Carske akademije u Beču. Otkrio je perimetralne zidine, kazalište, stara gradska vrata (Porta Caesarea); starokršćansku krstionicu te o svom znanstvenom istraživanju održao zapažena predavanja 1847. i 1850. u Veneciji, Münchenu i Beču. Carska akademija davala je sredstva za istraživanje rimskih starina slijedeći naputke cara Franje I poslije njegova puta po Dalmaciji 1818. No, kada je 1848. optuživan da je u vezi s talijanskim revolucionarima, Carska akademija mu je uskratila dalje dotacije. Redarstvo se, međutim nije usudilo otpočeti progone, jer ga je štitio biskup Giuseppe Godeassi, koji je 1844. izdao Trstu njegovo djelo Chiesa di Spalato un tempo Salonitana ne osvrćući se na državnu cenzuru. U njemu je C. dokazivao metropolitanska prava splitske crkve i njezin primat pred dubrovačkom. Međutim, kada su učestale optužbe protivnika mu i zavidnika da je liberal, novi biskup Pini otpustio ga je 1849, a njegov protivnik Frano Lanza, sin Karla Lanze, prijašnjeg ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu, optuživao ga je da je bio Metternichov doušnik. — U svoje doba C. je bio najznatniji učenjak u Dalmaciji. Uz arheologiju i povijest, zanimala ga je hrvatska i talijanska književnost. Vodio je žestoku borbu za narodni jezik te je s grupom splitskih intelektualaca osnovao »Akademiju na guvnu« (Accademia del guvno), gdje su se vodili razgovori o književnosti, filozofiji i povijesti. Bavio se povijesti Poljica i šire Dalmacije. Napravio je izbor dalmatinskih narodnih pjesama te ih objelodanio pod naslovom Canti del popolo dalmata. Iako se držao Italo-dalmatincem, bio je jezični savjetnik za hrvatski jezik u »Zori dalmatinskoj«. S velikom ljubavi prema svojoj domovini Dalmaciji napisao je geografsko-etnografsko djelo La Dalmazia, prikazavši osobitosti Istre i Dalmacije i ističući njihov slavenski karakter. Njegovom je zaslugom tako opovrgnuto mišljenje da su Istra i Dalmacija pretežno naseljene Talijanima. Po nalogu bečkog Ministarstva za bogoslužje i nastavu započeo je pisati opsežno djelo Antologia italiana, koje je bilo namijenjeno gimnazijama. Djelo je bio zamislio u tri sveska i za života objelodanio samo prvi (1835); poslije njegove smrti u Beču je objavljeno u pet svezaka između 1856. i 1859 (posljednja dva sveska dovršio je Giuseppe Jacopo Ferrazzi). Za boravka u Beču (1845–1848) C. se družio s Vukom Karadžićem, Ljudevitom Gajem, Francom Miklošičem, Janom Kollárom, Vickom Andrićem i dr. Ondje je doživio burne događaje u rujnu, listopadu i studenom 1848. U to je vrijeme održavao veze s narodnim zastupnicima iz Dalmacije. Susrete s njima i svoje doživljaje opisao je u Dnevniku, koji se danas čuva u Arheološkom muzeju u Splitu, kao i njegova rukopisna ostavština u deset svezaka. Radove je objavljivao u domaćim i stranim publikacijama: Gazzetta di Zara (1837, 1839–40, 1842, 1844, 1846–47, 1849), Zora dalmatinska (1844), Danica ilirska (1846), La Dalmazia (1846–47), La Dalmazia costituzionale (1848), Sitzungsberichte der k. Akademie der Wissenschaften (Beč 1848, 1850), L’Istria (1849), Abhandlungen der k. Bömischen Gesellschaft der Wissenschaften (Prag 1851–52). Dio rukopisa čuva se u Arhivu prvostolnog kaptola u Splitu. Dio njegove bogate biblioteke čini temelje današnje Gradske biblioteke u Splitu, a veći dio prodali su njegovi nasljednici.