CAZI, Josip

CAZI, Josip, revolucionar, publicist, povjesnik radničkog pokreta i pisac (Čepin, 16. III 1907 — Zagreb, 22. XI 1977). Roditelji su mu bili seljaci bezemljaši te kao težaci radili na pustarama veleposjednika. Majka je umrla 1914, a otac strijeljan kao vojni bjegunac potkraj rata, pa je C. neko vrijeme bio u domu za ratnu siročad. Osnovnu je školu završio u Vukovaru (1914–18) i kao dvanaestogodišnj ak zaposlio se u građevinarstvu, zatim uči strojobravarski zanat u dvjema zanatskim radionicama. Od rujna 1920. aktivan je skojevac, ali je uskoro zatvoren i izgnan u Čepin. Vrativši se u Vukovar, završio je zanat i radio na osnivanju radničkoga omladinskog sportskog društva te 1924. postao tajnik Saveza radničke omladine. God. 1925. radio je u pilani u Zavidovićima, a zatim se zaposlio u Beogradu u tvornici »Lokomašin«; priključio se revolucionarnim Nezavisnim sindikatima i SKOJ-u te 1926. postao član RK, a početkom 1927. sekretar MK i OK. Te je godine polazio ilegalni partijski tečaj u Zagrebu (među predavačima Josip Broz). Kad je krajem 1927. otkrivena ilegalna tiskara lista Mladi boljševik, C. je osuđen na pet godina zatvora. Nakon robije u požarevačkoj kaznionici, interniran je 1933. u Vukovar, gdje se zaposlio u tvornici »Bata«. Osniva partijsku ćeliju i počinje uređivati list organiziranih »Batinih« radnika Saradnik i baviti se publicistikom. Nakon triju zatvaranja otpušten je iz tvornice, pa 1934. dolazi u Zagreb i postaje oblasni sekretar Saveza prerađivačkih radnika Hrvatske i član PK SKOJ-a za Hrvatsku. Zbog aktivnosti kod »Bate« bio je 1936. osuđen na 22 mješeca robije, koju je izdržao u Staroj Gradiški. Paslije je radio u zagrebačkoj tvornici »Ventilator«, rukovodio je partijskom ćelijom i bio sekretar Oblasnog odbora Saveza metalaca Jugoslavije za Hrvatsku te član komisije Agitpropa pri CK KPH. God. 1940. povukao se u ilegalnost i rukovodio osnivanjem ilegalnih sindikata, a potkraj 1941. odlazi u partizane, u Liku, i postaje rukovodilac partijskog biroa u bataljonu Marko Orešković. God. 1942. komesar je 2. ličkog partizanskog odreda, zatim 2. slavonskog, pa rukovodilac Agitpropa komisije povjerenstva CK SKH i ObK za Slavoniju te urednik i suradnik partizanskih listova. God. 1942. osnovao je kulturno- prosvjetnu, poslije kazališnu družinu »August Cesarec« za koju je pisao i tekstove. Bio je vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a te član Oblasnoga NOO-a za Slavoniju 1943. God. 1945. referirao na osnivačkom Kongresu jedinstvenih sindikata u Beogradu. Nakon oslobođenja bio je prvi urednik lista Rad (1945) te član redakcije Crvene zvezde (1948–50). Obavljao je mnoge dužnosti: član Centralnog odbora jedinstvenih sindikata i ministar lake industrije Jugoslavije (1945–48), ministar mašinogradnje NRH (1951–52), potpredsjednik Republičkog vijeća Saveza sindikata Hrvatske i predsjednik Gradskoga sindikalnog vijeća Zagreba (1952–56), predsjednik Republičkog vijeća Saveza sindikata Jugoslavije za Hrvatsku (1956–63), zastupnik u Saveznoj skupštini i Saboru Hrvatske, sudac Ustavnog suda Jugoslavije (1963–67), član CK SKJ i član CK SKH od II kongresa do 1968, a poslije član Savjeta federacije. Primio je mnoga odlikovanja: Partizansku spomenicu 1941, Orden narodnog oslobođenja, Orden Republike sa zlatnim vijencem, Orden junaka socijalističkog rada i dr. — Uz politički rad, C. se bavio publicistikom, poviješću radničkog pokreta i književnošću. Pod pseudonimom Nikola Vlaški objavio je u Vukovaru brošuru Položaj i zahtjevi Batinih radnika. Političkim i sociološkim člancima javljao se od 1934. u listovima Saradnik, Glas sindikalno organiziranih radnika, Slobodna misao (Toronto 1939). Za rata pisao je političke brošure (Rad političkih komesara, Linija KPJ, Oslobodilački rat i dr.). Poslije rata objavljivao članke, govore, predavanja i referate u dnevnom i radničkom tisku (Rad, Borba, Laka industrija, Sindikati, Glas naroda, Vjesnik, Narodni list, Informator, Privredni vjesnik, Glas Slavonije, Mladost, Samoupravljanje, Naše teme i dr.). Proučavao je povijest sindikalnog i radničkog pokreta u Hrvatskoj. Dio Cazijeva publicističkog rada visoka je znanstvena dometa zbog originalnog tumačenja problema razvitka radničkog pokreta i oslanjanja na autentične povijesne izvore. Posebno je istaknut njegov prikaz političke, organizacijske, ekonomske i idejno-propagandističke djelatnosti Nezavisnih sindikata od 1921. do 1929. C. je pisao revolucionarne pjesme, crtice i zapise iz NOB-a. Prvu pjesmu, Čini što hoćeš, objavio je u Glasu omladine (1935, 2). Cikluse pjesama Jaram i Okovi (tiskane 1969. kao Jaram i tamnice) objavio je 1936–41. u zagrebačkim publikacijama Glas omladine, Radnik, Glas, Izraz i Radnički tjednik. U tim pjesmama iznosi revolucionarna raspoloženja partijskog radnika ilegalca i fragmente iz života robijaša. God. 1940. objavio je zbirku od deset pjesama o zidarima proleterima koji u neimaštini i gladi svakodnevno traže posao ili grade raskošne gradove, crkve i palače bogatašima vjerujući u pobjedu socijalne revolucije (Zidari). Neke je od njih uvrstio i u Pjesme borbe (ciklus Jaram). Za NOB-a objavio je pjesme i članke u listovima Zvijezda (Lika 1942) i Slavonski partizan (Slavonija 1942), koje je sâm pokrenuo. Od 1941. do 1944. nastale su Pjesme borbe. Za rata tiskane su mu male knjižice pjesama Iz slavonske žetve 1944 i Pred žetvu. Po svojim predratnim i ratnim stihovima naglašene tendencije i revolucionarne propagande, C. je pjesnik amater koji ostavlja dokument raspoloženja revolucionarnog dijela radničke klase i borbenog partizanskog zanosa, Od 1945. do 1961. objavljivao je pjesme, pripovijesti, sjećanja i utiske s putovanja u publikacijama Izvor, Rad, Crvena zvezda, Sindikati, Književnost, Laka industrija, Metalac, Socijalistički front, Vjesnik, Glas rada, Ilustrirani vjesnik, Naprijed, Glas Slavonije, Pionir, VUS, Brodski list, Glas mladih, Kulturni radnik, Naša djeca i dr. Knjiga crtica o počecima revolucionarnog kretanja radničke omladine istočne Slavonije Licem prema buri prevedena je na mađarski, albanski, slovenski, makedonski, turski. Pisana za omladinu, na temelju vlastitog revolucionarnog iskustva, sažetom i dobrom pripovjedačkom tehnikom dokumentirano iznosi političke prilike 20-ih godina s gledišta skojevca ilegalca, opisujući galeriju likova od policajaca, sudaca, stražara, advokata, trgovaca, obrtnika do radnika, radničkih omladinaca i partijskih rukovodilaca sa središnjim likom idealnog sekretara intelektualca koji želi odmah povesti revoluciju, ali pogine u vojno-policijskoj intervenciji. Kao revolucionarni dokument knjiga dobiva i šire značenje snimanjem povijesnog trenutka u jednom dijelu Kraljevine SHS. Pjesme su mu uvrštene u zbornik revolucionarne poezije Krilata riječ (1978).