CEDEDA

CEDEDA (Čededa, Sedeh, Zded, Zdeda), navodni krčki biskup (XI st.). Njegovo djelovanje opisao je Toma Arhiđakon, koji je u tom pogledu drugorazredni povjesničar. Povod Tominom pisanju je otpor reformama proklamiranim i usvojenim na općemu Lateranskom koncilu 1059. Njegove odredbe morale su se provesti u čitavoj katoličkoj crkvi preko regionalnih koncila. Tako se 1060. sastao, pod predsjedanjem papina poslanika benediktinca opata Majnarda, sabor u Splitu. Na njemu su preuzeti lateranski zaključci uz stanovito uvažavanje domaće prakse. Kad je papa Aleksandar II potvrdio 1061. splitske zaključke, postali su disciplinsko-crkveno obvezni za svu hijerarhiju i vjernike u Hrvatskoj i Dalmaciji. Protiv lateranskih reformi općenito, a posebice splitskih prihvaćanja, nastao je otpor u Hrvatskoj, kao što je bio slučaj i u drugim evropskim državama. Neki stranac Vuk (Vulf) uspije uvjeriti Hrvate da ga je Papa opunomoćio da izaberu biskupa domaćeg čovjeka kojeg će posvetiti crkve će biti otvorene i svećenici – suspendirani reformom – vratit će se u službu. Hrvati izaberu nekog priprostog starca Cededu kao svog kandidata za biskupa i pošalju ga u Rim zajedno s opatom Potepom i Vukom, začetnikom ove akcije. Pred Papom izjave da su došli iz Dalmacije tražeći njegovu milost. Papa prekori Cededu što nosi bradu, istrgne mu nekoliko dlaka i zapovjedi da ga obriju po crkvenom običaju. Papa zamjeri tom poslanstvu što nisu doveli hrvatske biskupe, zabrani im da službu božju obavljaju na svom jeziku i naredi da se pokore opatu Majnardu i prihvate zaključke splitskog sinoda. Na povratku opat Vuk uvjeri Cededu da ga je Papa zaredio time što mu je istrgnuo nekoliko dlaka na bradi. C. odmah nabavi biskupski štap i prsten, istjera krčkog biskupa sa sjedišta i zauzme njegov položaj kao da ga je Papa za to ovlastio. Počne u Hrvatskoj posvećivati crkve, zaređivati klerike i obavljati ostale biskupske poslove u protureformnom duhu. Kad je papa Aleksandar II to doznao, pošalje legata Ivana u Hrvatsku, da se ta shizma iskorijeni. Legat Ivan sazvao je narod i kler, objasnio da Papa nije posvetio Cededu za biskupa i svečano ga prokleo. To doživi i Potepa. Naredi da se Vuk dovede u Split, te ga išiba, ošiša, žigoše na čelu i doživotno zatvori. C. je nastavio i dalje obavljati biskupske poslove. Tada ga Papa ponovo dva puta prokune u Rimu i tri puta na splitskom sinodu. C. je uskoro iznenada umro. Taj događaj s pojavom Cedede objašnjava posredno prilike u Hrvatskoj i Dalmaciji. One su tada, pod Krešimirom IV, sjedinjene u jednu državu, pod neposrednom kraljevskom vlašću. Toma Arhiđakon i Papa ne prave razliku između hrvatskog i dalmatinskog teritorija. Ugušivanje protureformnog pokreta provedeno je uz pomoć državnih organa na jedinstvenom hrvatsko-dalmatinskom teritoriju. Sama ličnost Cedede, opisana prilično jednostrano kod Tome Arhiđakona, davala je povoda različnim tumačenjima među povjesničarima. Jedni vide u njemu odraz crkveno-političkih borbi. Niže plemstvo i svećenstvo, sa svojim »gotskim« biskupom Cededom, bore se protiv lateranskih reformi i traže navodno otcjepljenje narodne hrvatske crkve od latinsko-dalmatinske. Nasuprot njima stoji Krešimirov kraljevski dvor, visoko plemstvo i svećenstvo, koji tvore reformističku stranku. Njihov sukob će daljim tijekom vremena uzrokovati gubitak hrvatske državne samostalnosti (F. Šišić i dr.). Drugi povjesničari lokaliziraju protureformni pokret na kvarnerske otoke i dio Dalmatinske Marke. C. je opisan kao glagoljaški i hrvatski biskup, zaista posvećen za krčkog biskupa, koji unatoč zabrani legata Ivana i dalje obavlja biskupsku službu. U njemu treba gledati kandidata protupape Honorija II, kojemu se, navodno, priključila svjetovna i crkvena vlast na Krku, te im je dopustio uporabu glagoljice, odn. slavenskoga liturgijskog jezika. Zato je u Tominu izvještaju jezgra istinita i objašnjenje kako je hrvatsko glagoljaštvo odoljelo zabranama reformnoga lateranskog i splitskoga crkvenog sabora (N. Klaić). Neki povjesničari odbacuju Tominu priču kao neodrživu da bi se dogodila u prilikama druge pol. XI st. Smatraju da je Toma namjerno zamijenio protureformni pokret s borbom hrvatskog biskupa. Poistovjećuju Cededu sa Sedehom (Sedeh + ded = Zded) i datiraju ga u tridesete godine XI st. (M. Barada). Konačno, postoji mišljenje da su C. i Sedeh dvije posebne osobe. Podatak o potonjemu uklesao je 1024. na mramornom stupu splitski nadbiskup Pavao (1015–1030). U natpisu nadbiskup zahvaljuje Križu koji je pomogao da se održi sloga koju je ugrožavao »vir apostata Sedeh«. Dalju dvoumicu oko ovog natpisa i postojanja Sedeha kao posebne osobe izazvalo je novo čitanje natpisa na mramornom stupu. Njime se isključuje spominjanje imena Sedeh. Ta riječ je seden u značenju biskupska stolica (V. Gortan) – što neki ne prihvaćaju. Zbog toga razloga, kao i činjenice da nema hrvatskog biskupa, odn. hrvatske biskupije u godinama između 1024. i 1030, Sedeh kao posebna osoba, hrvatski biskup, ne bi zacijelo postojao.