CELIO CEGA

CELIO CEGA, plemićka obitelj u Trogiru. Predanje o njihovu podrijetlu i srodstvu s Celijima iz Rima nema nikakve potvrde u historiografiji. Spominje se i netočan podatak o njihovu podrijetlu iz hrvatskog praplemstva. Od ranog srednjeg vijeka jedna su od najmoćnijih obitelji u gradu sa zemljišnim posjedima i izvan gradskog područja (Radošić iza brda Kozjak). U arhivskim spisima od XIII st. zabilježeni su u oblicima de Cega, Cegha, Celio, a od druge pol. XIV st. i u obliku Ciga, Ziga; kasnije se pojavljuje i oblik Celio Cega, koji se ustalio u novije vrijeme, iako se i sada nalazi i oblik Cega. Ženidbenim vezama nastaju od XV st. ogranci Celio Doroteo (Dorotić), Celio Tavileo (Tavilić) i Celio Lodi (Ludović) te dodavanjem nadimka Celio Morte; njihovi se grbovi razlikuju od grba matične obitelji. Prvi poznati član Petar, sin Dese de Cega, spominje se 1249. kao svjedok. Istaknuti građanin Trogira bio je Dujam; on je poslanik trogirske komune u Rabu (1250), sudac (1259, 1266, 1272), jedan od opunomoćenika komune u pregovorima o desetini s trogirskim biskupom Kolumbanom (1266) i konzul Trogira (1269, 1271). Dužnost konzula obavlja i Juraj (1272), a bio je i sudac (1279), te jedan od »izbornika« koji su birali vijećnike za trogirsko vijeće (1284). U vijeće su te godine izabrani Desa Dujmov, Stjepan Dujmov i Petar Dujmov, koji se spominje i kao odvjetnik, a 1305. u ispravi o pomirenju trogirskog biskupa i općine. Početkom XIV st. djeluje i kapetan puka → MATIJA ZORIĆ iz roda Cega. Nakon njegova pada i progonstva iz Trogira (1317), Ivan Petrov izabran je te godine za kapetana, a potom za jednog od trojice konzula. God. 1348. Dujam Mihojev dao je sredstva za gradnju crkve Sv. Eustahije na brdu Karbonu iznad Trogirskog polja (Blata). Od prvih decenija XIV st. ističu se sinovi Stjepana. Petraka Stjepanov bio je sudac i jedan od vijećnika što su na skupu Velikog vijeća 14. V 1322. položili zakletvu vjernosti Mletačkoj Republici, koja je preuzela vlast u gradu. Vjerojatno je on i onaj Petar koji je s bratom Stjepanom 1338. Poslanik Trogira bosanskim vojvodama Ostoji i Bogdanu Grdoševiću. Dujam Stjepanov zapovijedao je 1324. četom od 200 pješaka, koja je trebala pomoći knezu Nelipcu i Kurjakovićima u borbama s bosanskim vojvodama. Josip Stjepanov bio je sudac i jedan od sudionika u sastavljanju trogirskog statuta (1322), izaslanik rodbini preminulog Jurja II Bribirskoga (1330), poslanik u Veneciji (1338, 1341) i s bratom Petrakom u Bosni (1341), zastupnik kneza Mladina III Bribirskoga u sporu sa Splićanima (1348). God. 1334. dobiva posjed Radošić. Početkom 1357. na čelu je trogirskoga sudačkog kolegija. U nemirima potkraj iste godine (5. XII), uoči dolaska mletačke izmjene anžuvinske vlasti u gradu (Cege su pristaše Anžuvinaca), koju nisu priželjkivali svi stanovnici, opljačkana je njegova imovina, kao i ona njegovih rođaka, a on i svi njegovi prisiljeni su na bijeg u Split. God. 1358. Cege su dobili odštetu, a njihovi protivnici kažnjeni. Petar Josipov bio je 1360. poslanik kraljici Jelisaveti, 1377. u pratnji je trogirskoga biskupa Grizogona Dominisa na putu u Budim. God. 1386. prepušta trogirskoj komuni jurisdikciju nad posjedom Radošić. Sljedeće 1387. godine poslanik je kraljici Mariji. Iste je godine (27. XII) ubijen u pobuni u Trogiru – u sukobu pristaša bosanskog kralja s pristašama ugarskog dvora. Njegov brat Ciga Josipov morao je s većom skupinom pučana i plemića zbog te pobune pobjeći u Split, a po povratku 1392. postaje rektor Trogira i iste godine sa sucima izdaje dokument u korist cetinske kneginje Margarete i njezina sina Ivaniša Nelipića. God. 1395. Ciga je spomenut u dokumentu o zaključenju mira između zavađenih Trogirana, 1400. je sudac, a 1401. opunomoćenik Trogira u sklapanju mira sa Splitom. Grubula Cega je bila udata za zadarskog kroničara Pavla Pavlovića, koji je 1386. nekoliko mjeseci trogirski knez. Matija, sin Petra Josipova, bio je 1379. poslanik kralju Žigmundu u Knin. Umro je bez muških potomaka, a Žigmund je povlasticu za Radošić prenio na njegovu kćerku Pelegrinu, ženu splitskog kneza Petrice Jurjevića; s drugim mužem Petrom Cippicom imala je sina – humanista → KORIOLANA CIPPICA. Andrija, sin Cige Josipova, bio je poslanik kralju Žigmundu (1397, 1409), bosanskom kralju Stjepanu Ostoji (1402), sudac (1412), rektor (1418) i jedan od trojice kapetana za obranu grada od mogućeg mletačkog napada (1419); poslije uspostave mletačke vlasti (1420) ponovno je sudac i rektor. Dujam, sin Andrije, rektor je Trogira (1419) i vojni zapovjednik (kapetan, 1420). Petar, sin Andrije, bio je u više diplomatskih misija u Rimu (1442) i Veneciji (1456, 1485). Andrija je 1487. dobio dozvolu da sagradi obrambenu kulu na obalnom dijelu svoga posjeda u Velom polju (područje između Kaštel-Novog i Kaštel-Starog). Sagradio ju je do 1501, o čemu svjedoči natpis iz te godine na kuli (kaštelu) kod Kaštel-Starog, koja postoji i danas (od XVIII st. vlasnici su obitelji Andreis i Paladini). Andrija je od 1493. bio soprakomit trogirske galije, na koju je dao postaviti krilatoga zmaja (zmaj je u grbu obitelji). God. 1496. u brodolomu galije izgubio je mnogo članova posade. Braća Ivan i Ludovik Celio Lodi počinju 1548. Gradnju kaštela (kaštel Lodi, kasnije Papali), koji nije dovršen i prozvan je Nehaj. U XVI st. više je članova u vojnoj službi. Oko 1563/64. sudjeluje kapetan trogirske konjice Ivan (Zuane) u borbama s Turcima u gradskoj okolici. Kapetan Ludovik zapovijeda 1577. sa »sua compagnia dei Crouatti«, a kao kapetan spominje se i 1585. Propovjednik i pisac, isusovac Hektor (umro 1688), sudjelovao je do potresa 1667. u gradnji dubrovačkog isusovačkog samostana. Njegova nadgrobna ploča nalazi se u trogirskoj crkvi Sv. Nikole. U XVIII st. više je članova obitelji u vojnoj službi; niži časnici (guvernaduri) na kaštelanskom području bili su Ivan (1739), Jakov (1740), Ivan (1760) i Frano (1762). Jerolim i Jakov bili su 1788. među osnivačima i pravim članovima Agrarnog društva ili Agrarne škole (Societa Georgica, Scuola agraria) trogirskih Kaštela (pravila potvrđena 1789, a sjedište je bilo u Kaštel-Lukšiću). U XIX st. potomci obitelji nastanjeni su uglavnom u Kaštelima. God. 1823. dobiva Jerko, sin Jakova, austrijsku potvrdu plemstva. U kasnijim su razdobljima XIX st. među potomcima tih nekadašnjih plemića pisac o kulturnim spomenicima Trogira → VICKO, Frano, službenik lučkog zdravstvenog ureda, koji je 1860. član obnovljenog Casina kao i Ivan, te narodnjak i liječnik → JAKOV. Obitelj živi i u suvremeno doba u Trogiru i drugim gradovima. — U Trogiru još ima više kuća koje su pripadale obitelji; na jednom gotičkom portalu nalazi se i njihov grb. Drugi kameni grb obitelji, djelo kipara Ivana Duknovića iz 1407, nalazi se u Muzeju grada Trogira. Obiteljske arhivalije čuvaju se i u arhivskoj zbirci Naučne biblioteke u Zadru.