ČIKULIN, Ivan Franjo

ČIKULIN, Ivan Franjo (Ioannes Franciscus Chiculin, Chyculini, Csikuliny), pjesnik (Oroslavje, 3. VI. 1681 — Konjščina, 17. VI. 1746). Sin Stjepanov. Školovao se u isusovačkim zavodima u Zagrebu, Trnavi i Grazu, gdje je postigao doktorat filozofije, a potom je u Bologni učio pravo. Prigodom obrane teza iz filozofije kralj Leopold I. odlikovao ga je zlatnim lancem s otiskom svoga lika, a kralj Josip I. izdao mu je 1706. povelju o grofovstvu s pridjevkom Susjedgradski (de Szomszédvár) i grb. — Nastavljajući tradiciju predaka, bavio se javnim poslovima, sudjelujući u saborima i hrvatskim kraljevinskim konferencijama, a bio je i u vojnoj službi. God. 1706. bio je hrvatski izaslanik na bečkom Dvoru, 1714. imenovan kapetanom Tounja, 1721. postao kraljevskim komornikom i savjetnikom, a 1726. prvim prisežnikom Banskog stola u Zagrebu. Kapetan Kostajnice bio je 1730–38. i 1745. Kao konjanički kapetan sudjelovao je u nasljednom ratu u Saskoj. U studentskim godinama bavio se pjesništvom, a s uspjehom se okušao i u crtanju i bakrorezbarstvu. Zagrebački kanonik Grgur Paravigić, njegov prefekt za studijâ, piše 1706. u Bolonjskoj kronici da je Č. kralju Leopoldu I. posvetio tri osobito učene rasprave te da je bio vrstan pjesnik i humanist, o čemu – kako navodi – svjedoče različite knjižice što ih je dao tiskati (»varii ab eo libelli typo mandati«). U nas je do danas sačuvano samo jedno njegovo djelo – zbirka latinskih pjesama Ideae magnanimitatis Illyricae et Pannonicae, objavljena u Zagrebu u dvama tekstovno istovjetnim, a tipografski različitim izdanjima tiskom P. Rittera Vitezovića, koji je na početku knjige otisnuo i svoje stihove Čikulinu u pohvalu. U 24 povjestice, 2 žalopojke i 4 pjesničke poslanice opjevao je primjere hrabrosti hrvatskih i ugarskih junaka, poglavito onih koji se proslaviše vojujući protiv Turaka, primjerice T. Erdődyja, N. i P. Zrinskog, F. K. Frankapana, V. Križanića, B. Vinkovića, neznana hrvatskog junaka (Miles anonymus Croata) i dr. Građu za opjevane likove i okvirne povijesne događaje crpio je iz vrela povjesničara A. Bonfinija, N. Istvánffyja, J. Rattkaya i dr., koje i citira uz pojedine spjevove. Vitezovićev idejno-tematski utjecaj, uočljiv u tim stihovima, može se nazrijeti i u naslovima dvaju Čikulinovih djela za koja se danas zna samo iz opisa starijih bibliografa. To je latinsko djelo Delecti Pannoniae Saviae heroes (Bologna 1723) i hrvatskokajkavska pjesma o pogibiji kršćanskih ratnika pod Bihaćem 1697, koja je posvećena protonotaru J. Plemiću, a tiskao ju je u Zagrebu 1703. P. Ritter Vitezović. — Poznat je i kao donator crkava i samostana. God. 1722. dao je u župnoj crkvi u Mariji Bistrici podignuti oltar Sv. Križa, a 1745. istu je crkvu obdario dragocjenim zavjetnim darovima. Kaptolu zborne crkve u Rijeci darovao je 1738. nekadašnju benediktinsku opatiju Sv. Jakova u Preluku kraj Voloskoga, koju je 1735. kupio od riječkih isusovaca. Legatom iz njegove ostavštine izgrađen je oltar Sv. Trojstva u župnoj crkvi u Gornjoj Stubici. Ubrzo nakon smrti svoje majke legatom iz njezine ostavštine (1000 forinti) pokrenuo je gradnju franjevačke crkve u Mariji Gorici i s majstorom Martinom Redanom sklopio o tome ugovor u proljeće 1746, a u lipnju iste godine iznenada je umro te bio pokopan u crkvi lepoglavskih pavlina. Umro je prije nego je bio potpuno dovršen bočni oltar Sv. Josipa, podignut njegovim troškom u crkvi Majke Božje Snježne u Belcu. To djelo izvanredne kvalitete izradio je – jamačno po izboru Čikulinove majke Barbare, rođ. Viczay – Josip Schokotnig iz Graza, koji je radio i za mađarsku plemićku obitelj Széchenyi-Viczay u Egervaru. Varaždinskim uršulinkama ostavio je zakladu od 3000 forinti s odredbom da žensku mladež samostanskog konvikta poučavaju glazbenoj kulturi. Spomen na toga osebujnog vlastelina, ljubitelja pjesme i glazbe, sačuvan je u počasnici Čikulin, gospodin vrana konja jaše (Danica zagrebačka, 1835; Kaj, 1972, 5) koja se na starinski narodni plesni napjev u okolici Zagreba, Samobora i Karlovca pjevala i stoljeće nakon njegove smrti.