ČINGRIJA, Pero

ČINGRIJA, Pero, političar (Dubrovnik, 24. VIII. 1837 — Dubrovnik, 13. VII. 1921). Gimnaziju završio u Dubrovniku 1856, pravni fakultet s doktoratom 1860. u Padovi. Kao pristaša talijanskog risorgimenta, spoznavši nacionalno-političke potrebe svoga naroda, ulazi u politički život Dalmacije odmah nakon pada Bachova apsolutizma (neoapsolutizma) u Habsburškoj Monarhiji (1860) te djeluje sve do konca života. Kao pristaša Narodne stranke isticao se pri saborskim i općinskim izborima, u osnivanju i radu dubrovačke Narodne štionice, u borbi za sekularizaciju te ponarođenje dubrovačke gimnazije i dubrovačke općine, kojoj je četiri puta bio načelnikom (1878–82, 1899–1905, 1905–11. i 1918). Zastupnikom u Dalmatinskom saboru bio 1870–1918. Pripadao je liberalnom dijelu Narodne (hrvatske) stranke i najprisnije surađivao s M. Klaićem, L. Montijem, G. F. Bulatom, V. Milićem, R. Arnerijem, I. Vrankovićem i V. Ivčevićem. Od 1870, kad je izborila većinu zastupničkih mandata u Dalmatinskom saboru i postala glavnim političkim reprezentantom Dalmacije, Narodna stranka, da bi zadržala postignuti položaj većinske stranke, vodila je oportunističku politiku. Č. je stalno nastojao da se njezina politika konkretno odredi te joj se ponekad i oštro suprotstavljao. Zbog toga je dva puta napustio saborski narodnjački klub (1872–73. i 1883–89) te, vjeran narodnjačkomu političkom programu, djelovao samostalnije. Važnu ulogu imao je Č. i u potpomaganju hercegovačkih ustanika 1875–78. Uporno i dosljedno borio se protiv autonomaša za sjedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom. Iako nije odobravao pravaški radikalizam, više je od ostalih narodnjačkih prvaka pokazivao razumijevanje i naklonost prema nekim nastojanjima pravaša. Pristaše dalmatinske Stranke prava nazivao je lijevim krilom svoje Narodne hrvatske stranke. Velik utjecaj imao je na mladog F. Supila. Kao vođa Narodne hrvatske stranke (od 1900) Č. je, ugledajući se na narodni pokret u banskoj Hrvatskoj 1903, želio ostvarenje potrebne koncentracije hrvatske politike, što se podudaralo i sa željom većeg dijela pravaša u Dalmaciji. Predvodio je hrvatske zastupnike iz Dalmacije, koji su u Beču 24. V. 1903. zatražili audijenciju u cara s namjerom da ga zamole za obustavu krvoprolića i pomilovanje osuđenika na smrt u banskoj Hrvatskoj. Car ih je odbio primiti što je još više razbuktalo antiaustrijsko raspoloženje u Dalmaciji i uzrokovalo otkazivanje povjerenja austrijskom namjesniku E. Handelu, koje je Č., zajedničkom izjavom svih stranačkih zastupnika iznio u Dalmatinskom saboru 1904. Suradnja Čingrijinih narodnjaka i Trumbićevih pravaša dovela je u travnju 1905. do njihova stapanja u zajedničku Hrvatsku stranku, kojoj je Č. postao predsjednikom. Zauzimajući se za politiku »novog kursa«, utemeljenu 1903, prisno je surađivao sa Supilom i A. Trumbićem te je ponajviše njihovim nastojanjem u jesen 1905. došlo do riječkog sastanka hrvatskih političara (pod Čingrijinim predsjedavanjem), kad je donesena Riječka rezolucija. Č. je potom bio na čelu hrvatskoga rezolucionaškog odbora za pregovore s Mađarima. Zbog nejedinstvenosti u Hrvatskoj stranci, iskazanoj osobito u izborima za Carevinsko vijeće 1907, Č. se zahvalio na dužnosti njezina predsjednika, a kad je potom (1908) za predsjednika te stranke izabran V. Mihaljević, na čije su ponašanje za tih izbora imali utjecaja i režimski organi, Č. je napustio stranku i osnovao Samostalnu organizaciju Hrvatske stranke za dubrovački i korčulanski kotar. On i njegove pristaše iz dubrovačkog i korčulanskog kotara vratili su se u Hrvatsku stranku 1910, kad je za njezina predsjednika bio izabran N. Duboković. Č. je nastojao da antiaustrijska fronta u Dalmaciji bude što jedinstvenija i jača te se zauzimao za međustranačku suradnju, koja se nakon Riječke i Zadarske rezolucije bila osobito razvila između Hrvatske i Srpske stranke, a od 1910. i između dotad najoštrije suprotstavljenih hrvatskih stranaka: Hrvatske stranke i Hrvatske pučke napredne stranke. S posebnim je simpatijama pratio tijek I. balkanskog rata. U ozračju potpore balkanskim državama predsjedavao je velikom antiaustrijskom skupu dalmatinskih Hrvata i Srba 24. XI. 1912. u Zadru, održanu prigodom raspuštanja splitskoga i šibenskoga općinskog vijeća. Iako potpuno nepoćudan austrijskom režimu, Č., zbog starosti, nije zatvaran ni uoči, ni za I. svjetskog rata, ali je stalno bio pod policijskom paskom. Potkraj rata (1918) nalazio se na čelu dubrovačkoga općinskog odbora Narodnog vijeća SHS, a nakon rata (do kraja života) predsjednik je dubrovačke Podružnice Jugoslavenske matice. Bio je ogorčen zbog talijanske okupacije istočne jadranske obale i nezadovoljan organizacijom južnoslavenske države i odnosima u njoj. Čingrijino političko djelovanje, osobito ono iz doba borbe za narodni preporod i poslije za politiku »novog kursa«, ostavilo je znatan trag u hrvatskoj povijesti druge pol. XIX. i s poč. XX. st. Njegovi suborci cijenili su ga i iskazivali mu priznanja na više načina. Još za Čingrijina života jedna ulica u Dubrovniku nazvana je njegovim imenom. Književnik L. Zore (M. Strahinić) posvetio mu je svoj spjev Objavljenje. Njegov lik ovjekovječili su hrvatski umjetnici I. Meštrović, V. Bukovac i J. Bužan.