ČORAK, Mia

ČORAK, Mia, balerina, koreograf i baletni pedagog (Brod na Savi, 20. II. 1916). God. 1936. promijenila prezime u Slavenska. Počela učiti sa četiri godine u baletnom studiju zagrebačkoga kazališta u Jozefine Weiss te Margarete i Maksimilijana Fromana. Glazbenu je naobrazbu stjecala u glazbenoj školi Muzičke akademije učeći pet godina glasovir kao glavni predmet. S dvanaest godina odlazi na usavršavanje u Beč, gdje uči klasični balet u L. Duboisa, baletmajstora Bečke opere te moderni ples u Grete Kraus-Aranicki. Poslije se u Parizu usavršavala u klasičnom baletu u glasovitih balerina Matilde Kšesinske, Olge Preobraženske i Ljubov Jegorove. Svoju je baletnu naobrazbu upotpunila studijem metode E. Cecchettija u New Yorku u V. Cellija. U SAD je došla 1938. a 1947. preuzela je američko državljanstvo. Danas živi u Tarzani (California). — Prvi je put javno nastupila 1919. na pozornici HNK u Zagrebu u operi Madame Butterfly (G. Puccini), a sa šest godina, 1922, plesala je kao polaznica kazališne baletne škole u baletu La Sylphide (postavila Margareta Froman). Potom se postepeno uključuje u repertoar zagrebačkog baleta i 1928. postaje solisticom. God. 1925. pleše glavnu ulogu u baletu Figurine (glazba L. Šafranek Kavić), u koreografiji koju je Margareta Froman za nju postavila. Vrativši se sa studijskog boravka u Beču i nakon što je stekla ugled svojim nastupima na pozornici zagrebačkoga kazališta, priređuje samostalno Plesno veče Mie Čorak (1928) u dvorani HGZ. U osvrtu na taj nastup ističe se da je riječ o izvorno nadarenoj, stvaralački nadahnutoj mladoj plesačici te da se u njezinim samostalnim koreografskim cjelinama osjeća dodir s jednim od najistaknutijih modernih plesnih smjerova (P. Markovac). U program toga koncerta, sastavljen od klasičnih i modernih točaka, Č. je uvrstila i Hrvatski ples (glazba Šafranek Kavić). Od 1928. do 1933. kao solistica baleta HNK postiže najveći uspjeh plešući ulogu Princeze u baletu Žar-ptica (I. Stravinski—M. Fokin). Ta njezina kreacija ocijenjena je zrelom i sigurnom, iako djetinje nježnom s potpunim svladavanjem složene ritmičke i melodijske građe djela (P. Markovac). God. 1933. prekinula je angažman u zagrebačkom kazalištu te nastavila priređivati samostalne koncerte, gostujući i u Splitu. Iste godine postaje njezin glazbeni suradnik i pratilac pijanist B. Kunc, a stalni baletni partner A. Vujanić. S njima priređuje dva programa naslovljena Komorno veče Mia Čorak, Božidar Kunc, Antun Vujanić (1933. i 1935). Od 1930. do 1936. priredila je ukupno osam samostalnih plesnih koncerata, na kojima se predstavila i kao koreograf i kostimograf. Repertoar tih koncerata sastojao se od klasičnih i modernih baletnih točaka na glazbu u rasponu od barokne do impresionističke, uključujući niz skladba hrvatskih autora (Šafranek Kavić, K. Baranović, J. Gotovac, Z. Grgošević, F. Krežma, M. Pozajić, I. Tijardović, J. Hatze, A. Dobronić, B. Papandopulo). God. 1934–35. primabalerina je Baleta HNK te kreira Svanildu u baletu Kopelija (L. Delibes—S. Léon), potom naslovnu ulogu u Žar-ptici. God. 1936. nastupila je na prvom Međunarodnom plesnom natjecanju (pod imenom M. Čorak-Slavenska) organiziranu u okviru Olimpijskih igara u Berlinu i osvojila prvu nagradu izvodeći devet plesova, najuspjelije na glazbu F. Chopina i C. Debussya; prema izvješću, u njezinu je nastupu izražena neobuzdana radost plesanja, nepogrešiv, siguran ukus interpretiranja. Iste je godine u Parizu plesala sa S. Lifarom u njegovu baletu David Triumphant ulogu Davidove žene Melhole (otada nastupa isključivo pod prezimenom Slavenska). God. 1937. postigla je, skupa s partnerom Vujanićem, velik uspjeh u pariskoj La Salle Playel, izvodeći plesove na glazbu F. Chopina, N. Rimskog Korsakova zatim Gotovčeve Balkanske suite i Simfonijskog kola te Zajčeva Svatovca (u obradbi K. Baranovića). Pariski su listovi Le Temps i Le Jour veoma pohvalno pisali o virtuoznoj tehnici mlade plesačice. Iste godine nastupa i u igranom baletnom filmu La Mort du Cygne (režija J. Benoît-Lévy, koreografija S. Lifar), interpretirajući glavnu ulogu balerine Nathalie Karine (u SAD je film prikazivan s nazivom Ballerina). Iste sezone s partnerom Vujanićem organizira koncertnu turneju po Europi i sjevernoj Africi. God. 1938. nastupa kao gostujuća zvijezda u nanovo organiziranoj trupi Ballet Russe de Monte Carlo, plešući, u prvoj predstavi, ulogu Prodavačice rukavica (Gloveseller) u baletu Gaîté Parisienne (J. Offenbach–L. Massine). Odmah zatim imenovana je primabalerinom te s tom trupom 1938–41. gostuje po Francuskoj, Engleskoj, Sjevernoj i Južnoj Americi i Kanadi. Glavni su joj partneri L. Massine, S. Lifar, I. Juškevič, a ostvaruje glavne uloge u baletima Giselle, Spectre de la Rose (C. M. Weber–M. Fokin), Gaîté Parisienne i dr. Nakon kraćeg prekida, 1942–43. ponovno se pridružuje trupi Ballet Russe de Monte Carlo. God. 1944–45. vodi vlastitu trupu Slavenska, Tihmar and Company, a 1947–52. s vlastitom koncertnom trupom Slavenska Ballet Variante organizira turneje po Sjevernoj i Srednjoj Americi te Kanadi. Istodobno je 1948–49. gostujuća balerina trupe Ballet Russe de Monte Carlo. God. 1952. utemeljuje trupu Slavenska—Franklin Ballet s kojom postavlja, prema vlastitoj zamisli, balet A Streetcar Named Desire (prema istoimenoj drami T. Williamsa). Taj je balet u periodici nazvan »prekretnicom u baletnoj povijesti«. Do 1954. s trupom Slavenska—Franklin Ballet gostuje po SAD i Kanadi te nakon Ane Pavlove prva odlazi na turneju u Japan. Iste godine nastupa kao primabalerina i u trupi Ballet Theatre (danas American Ballet Theatre) u predstavi Arabian Nights G. Lombarda. God. 1955–56. postaje primabalerina Metropolitan opere u New Yorku, a od 1956. do 1958. umjetnički je direktor i gostujuća balerina u Louisville Balletu. God. 1957. koreografirala je za dječji teatar G. Lambiezea u New Yorku glazbenu priču Peća i vuk S. Prokofjeva te Kopeliju L. Delibesa. Od 1955. do 1960. nastupa s trupama London Festival Ballet i Chicago Opera Ballet, pleše na mnogim ljetnim festivalima i pozornicama te debitira na televiziji u programima National Broadcasting Company Spectacular kao gostujuća zvijezda u predstavama Show of Shows Maxa Liebmana, The Steve Allen Show, The Firestone Hour, The Ed Sullivan Show, The Bell Telephone Hour. Od 1958. do 1960. umjetnički je direktor trupe Ballet Arts u Fort Worthu, s kojom postavlja balet Chiaroscuro (prema vlastitoj koreografiji i kostimima na glazbu C. Saint-Saënsa). Zadnji su joj nastupi – prije konačnog napuštanja scene 1963, na Academy of Music u Brooklinu (New York) te u Bostonu, gdje je izvela grand pas de deux s Juškevičem iz baleta Ščelkunščik (P. I. Čajkovski) i iz Don Kihota (A. L. Minkus). Kao privatni baletni pedagog djeluje u New Yorku od 1960. do 1969, a 1969–83. predaje na University of California u Los Angelesu te 1970–84. na California Institute of the Arts. Od 1971. poučava privatno u Los Angelesu. God. 1990. završila je pisanje autobiografije. — Č. je prva od hrvatskih baletnih umjetnika stekla svjetsku slavu i priznanja. Iako je započela karijeru u djetinjoj dobi, ona se nikada nije doimala kao »čudo od djeteta«, već je od prvih nastupa pokazivala neobičnu zrelost i osobnost. Obdarena iskonskim talentom za ples, osjećajem za glazbu i rijetkom fizičkom ljepotom, stekla je, u dodiru s vrhunskim predstavnicima klasičnog baleta i modernog plesa, svestranu i virtuoznu tehniku, koju je uvijek podređivala neusiljenoj, produhovljenoj i odmjerenoj interpretaciji. Stoga su, prema iskazima suvremenika, njezini nastupi djelovali poput prirodne radosti plesanja. Njezin urođeni plesni poriv morao se izraziti i koreografskim stvaralaštvom u kojemu se, više nego pri izboru vlastita plesnog repertoara očitovala njezina sklonost slobodnijem, modernijem načinu plesanja, u različnim stilovima. Njezin otpor prema sputavanju ili ograničavanju spontanog stvaralaštva (čime se može protumačiti zašto nije prihvaćala angažmane na dulje vrijeme ni u HNK u Zagrebu, a ni poslije u mnogim inozemnim trupama) u koreografskom ju je radu doveo do slamanja krutih kanona klasičnog baleta i pronalaženja novih mogućnosti modernog plesa, s kojima ostvaruje maksimalnu ekspresivnost. Obrađujući jednakom maštovitošću i smislom klasično baletno naslijeđe i moderni plesni izraz, ona nalazi poticaje za svoja koreografska ostvarenja u glazbi najrazličnijih stilskih razdoblja. S posebnom naklonošću odabire i mnogobrojne skladbe hrvatskih skladatelja, mahom suvremenika, nadahnutih narodnom umjetnošću, naglašavajući svjesno vlastite korijene. Svojom izvornom plesnom nadarenošću i snažnom osobnošću Č. je stekla vrhunski ugled na međunarodnoj sceni i trajno značenje u svjetskoj povijesti plesa.