CRIJEVIĆ, Ilija

CRIJEVIĆ, Ilija (Cervarius, Cervinus, Aelius Lampridius, Cerva, de Crieva, Lampričin), latinist, pjesnik i prozaist (Dubrovnik, 1463 — Dubrovnik, 15. IX 1520). Ništa se pouzdano ne zna o njegovu ranom školovanju u Dubrovniku. Očev rođak Stjepan Džamanjić odveo ga je kao trinaestogodišnjaka na studij u Rim, odakle je prešao u Ferraru, zatim je, možda u svibnju 1483, otputovao na nekoliko mjeseci u Dubrovnik, a krajem 1483. ili početkom 1484. ponovo se zaputio u Rim. U tom je gradu odlučan utjecaj na njegovo formiranje imao Pomponije Let (Iulius Pomponius Laetus), osnivač i glava Akademije na Kvirinalu, obnovitelj kazališnog izvođenja antičkih autora, osobito Plauta i Seneke. Svakodnevni poticaji u tom humanističkom krugu i među uglednicima Rimske kurije, prisna prijateljstva, osobito s kardinalom Aleksandrom Farnese (kasnijim papom Pavlom III), razbuktali su Crijevićev talent. Predano se posvetio proučavanju Plauta, interpretirao ga uz oduševljeno odobravanje kardinala, a sudjelovao je i u izvođenju Plauta na sceni. Zbog tih uspjeha i raspravice o Vergiliju, zbog Leksikona i već značajne zbirke latinskih pjesama, C. Biondo je u ime Akademije 1484. ovjenčao pjesničkim lovor–vijencem Crijevića, koji tada latinizira svoje ime. Prije 1490, možda 1487, vratio se C. u rodni Dubrovnik i ostao u njemu do kraja života. Prvi se put nalazi u javnoj službi 1494. kao gradski odvjetnik. Iduće je godine nekoliko mjeseci bio kastelan u Stonu, zatim između 1497. i 1514. u dva maha jedan od rektora dubrovačke gimnazije, a pri kraju 1504. i u prvoj pol. 1505. kastelan tvrđave »Sokol« na hercegovačkoj granici. Istodobno, oko 1510. jer je ostao udovac, prešao je u svećenike i ubrzo postao kanonik te nastojao dobiti mjesto učitelja ili historiografa u Ugarskoj ili Mlecima, ali u tome nije uspio. Tek je potkraj života sredio svoje materijalno stanje, koje ga je tištalo od povratka iz Rima. — Crijevićev književni opus sačinjava latinska lirika, zatim govornička i epistolografska proza i ponešto filološko-kritičke proze. Najvažniji mu je svakako i najveći dio opusa – pjesništvo na latinskom; u službenim dubrovačkim dokumentima C. uvijek uz ime navodi i titulu poeta. Osim triju epigrama i jedne pjesme, za života mu ništa nije bilo tiskom objelodanjeno. Pjesnički mu je opus najpotpunije sadržan u dvama vatikanskim rukopisima (br. 1678 i 2939). Po svemu sudeći, to su pjesnikovi autografi, što su pretpostavljali V. Zabughin i G. N. Sola, a u novije vrijeme, potkrepljuju takvu tvrdnju S. Škunca i D. Nevenić–Grabovac. U Knjižnici Male braće u Dubrovniku su i dva prijepisa: jedan je A. Agića (u internom popisu Male braće br. 409, još neobuhvaćen Brlekovim popisom, u Kaznačićevu popisu br. 285), za koga U. Appendini tvrdi da je Agić za boravka u Rimu 1808. prepisao Crijevića iz Vatikanskog kodeksa; drugi je prijepis (Brlekov br. 68) prepisan iz starih rukopisa, od kojih je jedan Đurđevićev autograf. U prvom od vatikanskih autografskih rukopisa, br. 1678 (kojega je veći dio objavio G. N. Sola u Rimu 1934–35. Operum Latinorum pars prior), jesu pjesme i spjev De Epidauro, u drugom (br. 2939) govori, rasprave i pisma, uz neke epigrame i epistule. Cjelokupan pjesnički opus ima 9 knjiga i oko 240 pjesama. Objavljeni dio G. N. Sole ima 6 knjiga i ukupno 146 pjesama, od kojih oko dvije trećine čine elegije i poneka elegijska poslanica (epistolae elegiacae), a ostalo su pjesme različita opsega, epigrami, ode i himne. Zbornik nije kronološki komponiran, a uglavnom ni tematski. Jedino su u drugoj knjizi okupljene elegije i pjesme većinom duhovno-vjerskoga i moralističkoga sadržaja; u četvrtoj knjizi, koja ima i poseban naslov Elegiae eroticae ad Marium Bonam, tematika je gotovo sva ljubavna (ovdje su i elegije posvećene Flaviji); u petoj knjizi većinom su elegije i pjesme koje se odnose na krug Crijevićevih rimskih poznanstava i neke iz dubrovačkog razdoblja. Sve krupnije teme u Crijevićevoj lirici nalaze se i u njegovim antičkim ili suvremenim humanističkim (npr. A. Poliziano, G. Pontano, J. Sannazzaro) uzorima. Ali nemalo detalja s osobnim akcentima, jezično majstorski izvedenim, nalazimo i u pjesmama političkog sadržaja, kakve su tri pjesme upućene Vladislavu II Jageloviću, ili u protuturskim dvjema pjesmama francuskom kralju Karlu VIII i dvjema papi Lavu X s pozivom da se Zapad udruži protiv Osmanlija. Ima ih, kraćih i duljih, dosta i vrlo uspjelih, što su posvećene dubrovačkim prijateljima, a neke od duhovno- nabožnih odaju znakove neponovljiva pjesničkog talenta. Posebnu svježinu uspio je pjesnik ostvariti u nekolikim pjesmama idilična ugođaja u prirodi, npr. u elegiji Aleksandru Farneseu o Lopudu ili u pjesmi O mihi iucundos... o Rijeci dubrovačkoj, po čemu je C. prvi koji je opjevao ljepote hrvatskih obala Jadrana: No, ljubavna lirika i u njoj dvanaest elegija i jedna pjesma u hendekasilabima, što su posvećene Rimljanki Flaviji (Flavijin ciklus), bez sumnje su najizvorniji i u svemu Crijevićevu pjesništvu najuspjeliji izraz njegova talenta. To nije lirika intimnih ugođaja i filigranske dikcije: u njoj vrije strast mladenaštva. Ma koliko su u toj lirici osjetljivi tragovi Katula, Ovidija i Tibula, Propercijev patos i njegova dikcija najviše su nazočni u tom kanconijeru. Katkada nabujalost Crijevićeve dikcije prelazi mjeru, iza stihova javi se više učenost nego nadahnuće. Ali samo stihotvorac C. nije nikada. Bogata skala tonova stalna je značajka njegova jezika. Sretna udruženost nepatvorenih doživljaja, mjestimične njihove stilizacije i plodnih poticaja iz rimskih elegičara – tvori poeziju Flavijina ciklusa. — Iz Crijevićevih filoloških interesa za studijâ u Rimu potekli su: raspravica o životu i djelima Vergilijevim (i u poeziji ima C. filološko-estetskih priloga, npr. Super comoedia veteri et satyra et nova, cum Plauti apologia, De dactylo et spondeo, De musica ad Marianum) i nedovršeni Lexicon (napisan između 1476. i 1485), u kojemu je mladi pisac nizom ne samo leksikonskih nego često i enciklopedijski obrađenih natuknica iz filologije, filozofije i prirodnih znanosti dokazao vrlo visok stupanj humanističke erudicije. U Crijevićevoj epistolografiji, nastaloj nakon 1490, s tematikom političkom, kulturnom i društvenom, karakteristična su, primjerice, pisma hrvatsko-ugarskom kralju Vladislavu II Jageloviću, nasljedniku Matijaša Korvina, u kojima pjesnik nudi kralju svoju službu i svoje književno pero, priželjkujući da jednom i on stupi u znanstveno-umjetnički krug budimskoga dvora. S tom je svrhom očito sastavljen i zanimljiv autobiografski govor u pohvalu pjesnikâ, posvećen kralju Vladislavu. Među govorima, koji u Crijevićevu proznom stvaralaštvu zauzimaju vrijedno mjesto, osobito se ističu pogrebni. Prvi je takav govor održao u Dubrovniku 1490, na uspomenu netom preminulu kralju Matijašu Korvinu (Oratio funebris in regem Mathiam), istaknuvši u punom sjaju ciceronske retorike slavu Korvinove obitelji, a u prvom redu zasluge Matijaševe za promicanje umjetnosti i znanosti. Više pogrebnih govora održao je u čast nekih uglednih dubrovačkih građana i svojih prijatelja, npr. kneza Martula Džamanjića, Džona Sorkočeviča, nekoliko članova obitelji Gučetić, Marina Gradića. Izvanredna gipkost jezika i poznavanje humanističkoga proznog stila, prvenstveno Ciceronova, odlikuje jednako i Crijevićeva pisma i govore. — Da je C. oduševljen humanist, najznačajniji među latinistima dubroačkim do srži zadojen ljubavlju prema antici, dokazuje gotovo svaki redak koji je napisao. I u toploj Odi Dubrovniku (Ode in Rhacusam) rodni mu je grad »prava naseobina Kvirita«; i u nedovršenom dijelu spjeva De Epidauro (sačuvana 572 heksametra) Epidaur će propasti, ali će se ljepši podići u novom Dubrovniku, na starim temeljima i sa starim duhom antike. C. ne samo što nije ni riječi napisao na hrvatskom jeziku, nego je i njegov načelan stav upravo nesnošljiv: narodni jezik zove stribiligo illyrica (ilirska izopačenost, u pjesmi Super comoedia veteri ... ), Scythica lingua, illyrismus itd. Sasvim suprotno od njegovih starijih suvremenika u Šibeniku i Splitu – Šižgorića i Marulića – C. čak nigdje ni riječju ne spominje svoje sugrađane i gotovo vršnjake Šiška Menčetića i Džora Držića, hrvatske pjesnike. Ipak je napravio iznimku: u epigramu što ga je uvrstio u posmrtni govor Ivanu Gučetiću (1502) – koji je spjevao na grčkom, latinskom i hrvatskom – kaže na jednom mjestu: »Adde, quod Illurico tot carmina nectare condis« (Ktomu, tolike pjesme začinjaš ilirskim nektarom). U cjelovitom sklopu hrvatskog latiniznia C. je jedan od najvećih umjetnika riječi. — Crijevićeva djela za njegova života nisu tiskana u posebnim izdanjima. U Dubrovniku i Italiji sačuvani su mnogi rukopisni kodeksi koji sadržavaju Crijevićeve spise, od kojih su dva najvažnija, pisana njegovom rukom, u Biblioteca Apostolica Vaticana, Vat. lat. 1678, saec. XVI, ff. 8–213; Aelii Lampridii Cervini carmina. Najveći dio ovoga kodeksa objavio je G. N. Sola u Archivio storico per la Dalmazia u 1934–35. god.; Vat. lat. 2939, saec. XVI, ff. CCV, sadržava govore, poslanice i pjesme. Do sada još nije u potpunosti objavljen, a manji dio objavio je I. Hegedüs u Analecta recentiora ad historiam renascentium in Hungaria litterarum spectantia. Uz ova dva i kodeksi Vat. lat. 9197, ff. 124, 129, 130, 132, 133 te Vat. lat. 9202, ff. 66 i 66 v, sadržavaju neke manje Crijevićeve pjesme. Firentinska Biblioteca Nazionale Centrale, MS. CL. VII, n. 203, membr. in 8, saec. XVI, ff. 12 ima dvije Crijevićeve pjesme posvećene Paulu Orsiniju. Biblioteca Comunale u Mantovi u MS. A. III 13, saec. XVI, ff. 11, posjeduje dvije Crijevićeve poslanice vojvotkinji Izabeli D’Este, kojih nema u Vatikanskim kodeksima, a Biblioteca Marciana u Veneciji Lexicon, koji je u Archivio storica per la Dalmazia 1935. obradio G. Praga. U Knjižnici Male braće u Dubrovniku sačuvano je više rukopisa pod brojevima: 68(280), 243(301), 483, 433 (Zibaldone I, ff. 20–21), 1247(1126), a najvažniji je manuskript br. 409(285), kodeks koji je prepisao Antun Agić, a sadržava Crijevićev pjesnički opus. Naučna biblioteka u Dubrovniku ima jedan rukopis (br. 282), a dubrovački Historijski arhiv rukopise pod brojevima XX/54, XX/87, XX/101, ispise iz ranijih rukopisa.    Vladimir Vratović