ČUKA, Jakov

ČUKA, Jakov, književni kritičar (Zaglav na Dugom otoku, 16. VII. 1868 — Rim, 1. XI. 1928). U Zadru završio talijansku gimnaziju, potom 1888. bogosloviju. Studij nastavio u Rimu i 1890. postigao doktorat crkvenog prava. Najprije poučavao hrvatski jezik u nadbiskupskom sjemeništu u Zadru, zatim je kapelan, upravitelj nadbiskupske kurije i koralni vikar, a od 1894. do 1904. kateheta u talijanskoj klasičnoj gimnaziji. Istodobno je tajnik Matice dalmatinske te osnivač i urednik njezina Glasnika (1901–03). Od 1904. do 1924. bio je kanonik u Zadru, zatim prepozit splitskog Kaptola. God. 1926. imenovan je rektorom Zavoda Sv. Jeronima u Rimu, gdje je ubrzo umro. Pokopan je u Zaglavu. — Kao književni kritičar Č. je djelovao u razdoblju 1887–1903. pod pseudonimom Jakša Čedomil. Javio se crticom Tko joj je kriv? (Iskra, 1886), a prvi kritički rad Hrvatska mladež i »Zvonimir« objavio je u zadarskom Narodnom listu (1887, 13–15). Članak Naše književne nevolje i kritika (Iskra, 1891, 3) teorijski je i programski tekst kojim se zauzeo za europska književnokritička mjerila i metode. Povodio se za načelima H. Tainea, C. A. Sainte-Beuvea, G. M. C. Brandesa, P. Bourgeta, E. Nencionija i dr. Utvrdio je da kritika mora voditi, a ne samo tumačiti književnost te znanstvenim metodama komparativno raščlanjivati veze nacionalne književnosti sa svjetskom. U kritičkoj reviziji novije hrvatske književnosti zamjerio je A. Kovačiću »neobuzdani naturalizam«, E. Kumičića nazvao romantikom Šenoina tipa, H. Badaliću i A. Harambašiću osporio poetsku snagu, Gjalskoga je ocijenio kao »sljedbenika ruskog realizma«, a prikazima Kranjčevićeve poezije suprotstavio se dogmatizmu crkvenih krugova. Kritikama psiholoških, etičkih, socioloških ali uvijek i artističkih odrednica, napredujući od realističnog objektivizma prema simboličnom neoidealizmu, javljao se u publikacijama Iskra (1886–87, 1891–93), Vienac (1889, 1892–93, 1895, 1900), Katolička Dalmacija (1890–91, 1897), Nada (1897, 1899–1901, 1903), Novi viek (1897–99), Glasnik Matice dalmatinske (1901–03) i dr. Na prijelazu stoljeća ušao je u raspru između »starih« i »mladih« (Vienac, 1900) te se u ime tradicije i kontinuiteta (u gotovo eliotovskom smislu) zauzeo za njihovo pomirenje. Pisao je također o talijanskoj, francuskoj i ruskoj književnosti te objavljivao u talijanskim listovima. Potpisivao se Zagorčić Paško, D. C., J. C., P. Z., U. G., i dr. Metodološki najsustavniji njegov rad vezan uz stranu književnost jest rasprava o talijanskom romanu XIX. st. (Iskra, 1892). God. 1903. zavazda je prestao djelovati kao književni kritičar, što su neki biografi pripisali ustuku napadajima Hrvatske straže i biskupa A. Mahniča, a neki osobnim razdorima ideološke i artističke naravi. Idućih godina objavljuje anonimno te pod različnim šiframa i znakovima, uglavnom na talijanskom, članke o kulturnim i političkim prilikama u Dalmaciji. U Smotri dalmatinskoj tiskao je dva putopisa: Attraverso la Scandinavia (1909) i Impressioni del Belgio e ricordi d’Olanda (1910). Kao stručnjak crkvenog prava surađivao je pri izradbi međuvjerskog zakona i na konkordatu. Autor je latinskog djela o ženidbenom kanonskom pravu (1925). U Riječkoj reviji (1958, 6) objavljena je njegova korespondencija sa S. S. Kranjčevićem te autobiografske Uspomene. U Naučnoj biblioteci u Zadru čuva se njegova rukopisna ostavština. — Čukina se književna djelatnost višestruko odrazila u kritičkoj literaturi. A. Petravić ga je prvi nazvao »osnivačem naše moderne književne kritike«, D. Prohaska »eklektikom«, A. Barac »tragičnom pojavom hrvatske kritike s obzirom na prilike u kojima je radio«. Za A. Glavaša Č. je »moderni i konstruktivni ocjenjivač hrvatske književnosti«. S. Graciotti prvi je utvrdio genezu njegova kritičkog koncepta. Prema novijim autorima, Č. je kritiku oslobodio površne publicistike, strančarskih kriterija, podignuo je na razinu književne vrste, ujedno najavio pojavu hrvatske moderne. C. Milanja osvijetlio je mjesto i značenje europskih mjerila u Čukinoj prosudbi hrvatske književnosti, naglasivši važnost njegove kritičarske prakse koja je nekada potirala preuzete teorijske postavke.