ČULINOVIĆ, Ferdo

ČULINOVIĆ, Ferdo, pravni povjesničar (Karlovac, 17. V. 1897 — Zagreb, 15. IX. 1971). Gimnaziju završio 1915. u Senju; diplomirao i doktorirao pravo 1922. na Pravnom i državoslovnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Vrativši se iz austro-ugarske vojske, zaposlio se u carinskoj službi u Splitu (1919–24), a nakon toga radio u pravosuđu kao tužilac, sudac kotarskog i okružnog suda te predsjednik okružnog suda u Subotici, Velikom Bečkereku (Zrenjanin), Beloj Crkvi, Požarevcu, Beogradu, Pančevu, Gospiću i Varaždinu (1924–42). Ujesen 1943. odlazi u partizane te radi u tajništvu ZAVNOH-a na organizaciji sudstva. Na III. zasjedanju ZAVNOH-a izabran je za njegova vijećnika. Kako je zatim imenovan predstojnikom Odjela za pravosuđe ZAVNOH-a, sudjelovao je u izradbi materijalnih i organizacijskih propisa o radu sudova. Bio je i sekretar zakonodavne Komisije ZAVNOH-a te sekretar Komisije za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača za Hrvatsku. Također je bio jedan od pokretača prvoga, još u ratu pokrenutoga pravničkog časopisa Narodni pravnik. Po završetku rata, 1945. na Pravnom fakultetu u Zagrebu izabran je za redovitog profesora civilno-procesnog prava, razvitka narodne vlasti za vrijeme NOB-a, opće historije države i prava te teorije države i prava, a od 1950. vodi katedru iz historije države i prava naroda Jugoslavije (XIX. i XX. st.). Č. je prebacio težište proučavanja s povijesti feudalnih državnopravnih odnosa na noviju državnopravnu povijest Jugoslavije, s kojeg je područja objavio nekoliko udžbenika i skripata. — Prinos pravnoj teoriji, literaturi i praksi Č. je dao već između dvaju svjetskih ratova svojim raspravama i monografijama iz narodnoga, krivičnog i imovinskog, posebice zemljišnoknjižnog prava te pravne povijesti i drugih pravnih područja. Uređivao je časopis Pravosuđe (1931–36) i reviju Pravni život (1935–36). Glavni dio njegova stručnog i znanstvenog rada usmjeren je na proučavanje novije državnopravne i političke povijesti, od stvaranja Države SHS, Kraljevine Jugoslavije i njezina sloma do nastanka i organizacije Jugoslavije nakon II. svjetskog rata. Neke studije, monografije i rasprave posvetio je povijesti nacionalnog pitanja te razvoju pravnog sustava. Člancima i raspravama surađivao je u časopisima i publikacijama Arhiv za pravne i društvene nauke (1930–31, 1933–34, 1941, 1953), Mjesečnik Pravničkoga društva (1931–32, 1938, 1940), Pravosuđe (1932–38, 1940), Napredak (1947–48), Prosvjeta (1947, 1950, 1966), Historijski zbornik (1949–52), Vojno-istorijski glasnik (1951, 1968), Rad JAZU (1954, 1957, 1962, 1967, 1969), Starine (1957), Glas SANU (1960), Zbornik Historijskog instituta JAZU (1961, 1963, 1969), Naša zakonitost (1964), Radovi Instituta JAZU u Zadru (1965). Objavljivao je i u zbornicima i monografijama Spomenica VI. kongresa pravnika Kraljevine Jugoslavije (1934), Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (1948, 1951, 1954–55, 1957, 1959–62, 1964), Nova Jugoslavija (Zagreb 1954), Plitvički zbornik (1954), Zbornik grada Rijeke (1957), Iz istorije Jugoslavije (Beograd 1958), Narodi Jugoslavije u borbi za slobodu (Zagreb 1959), Pomorski zbornik (jubilarno izd., Zagreb 1962, 1), Istorija države i prava jugoslavenskih naroda (Beograd 1964, 1967), Zadar (zbornik, Zagreb 1964), Jugoslavenski odbor (Zagreb 1966), Prvo zasjedanje AVNOJ-a (Bihać 1966), Zbornik radova iz pravne povijesti posvećen Albertu Vajsu (Beograd 1966), Oktobarska revolucija i narodi Jugoslavije (Beograd—Kotor 1967), Pomorski zbornik (1968), Priključenje Istre Federalnoj Državi Hrvatskoj u DFJ (Rijeka 1968), Naučni skup u povodu 50-godišnjice raspada Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja jugoslavenske države (Zagreb 1969), Spomenica u čast 25-godišnjice ZAVNOH-a (Zagreb 1969), Drugi svjetski rat i mir među narodima (Zagreb 1970) te Spomenica SANU o izgradnji jugoslavenskog federalizma (Beograd 1970). Napisao je skripta Opća historija države i prava (Zagreb 1946, 19492) i Razvitak narodne vlasti u Jugoslaviji (Zagreb 1946). Knjige Seljačke bune u Hrvatskoj i Odjeci Oktobra u jugoslavenskim zemljama prevedene su na ruski jezik. Inicirao je osnivanje Instituta za historiju države i prava naroda Jugoslavije na Pravnom fakultetu u Zagrebu te je 1953. izabran za njegova prvog direktora, a pokrenuo je izdavanje almanaha Nova Jugoslavija te skupljanje dokumentacijske građe za nacionalnu, političku i državnopravnu povijest. Osnivač je postdiplomskog studija iz državnopolitičkih znanosti (1963). Izabran je 1955. za dopisnog, 1962. za redovitog člana JAZU, a 1966. za dopisnog člana SANU. God. 1967. primio je Nagradu »Božidar Adžija« za životno djelo, a 1970. Moskovski državni univerzitet dodijelio mu je počasni doktorat povijesnih znanosti.