CUVAJ, Slavko

CUVAJ, Slavko, ban i komesar (Bjelovar, 26. II 1851 — Beč, 31. I 1931). U upravnu službu stupa kao računarski, činovnik u Vojnoj krajini. Od 1885. do 1905. podžupan je u Osijeku i Požegi (danas Slavonska Požega), 1905–06. ličko-krbavski veliki župan, 1908–09. vrhovni načelnik u Zagrebu, 1909–10. predstojnik odjela za unutrašnje poslove u Zagrebu te podban za banovanja P. Raucha. Kada je poluustavni režim bana N. Tomašića postao neodrživ, C. je 19. I 1912. imenovan banom. Njegovo stupanje na bansku stolicu uoči obnove financijske nagodbe i najžešćih borbi protiv željezničarske pragmatike zbog njezinih mađarizatorskih obilježja, za predsjednikovanja D. Khuen-Héderváryja u Budimpešti, dočekano je u hrvatskom narodu sa žestokim otporom. Kraljevskim reskriptom od 25. I 1912. raspušten je Sabor prije nego je konstituiran. Iako je C. objavio raspis za nove saborske izbore, nije niti pomišljao na njihovo provođenje nego je pokrenuo progon opozicijskoga tiska i svojih protivnika, što je uzrokovalo zbijanje opozicijskih redova. Ujedinjena Stranka prava, koja je obuhvaćala pravaške struje u hrvatskim zemljama te u Bosni i Hercegovini, tada se sporazumjela s Hrvatsko-srpskom koalicijom. Trebalo je prema njihovu dogovoru odbiti slanje zastupnika u mađarski parlament sve dok se krši Hrvatsko-ugarska nagodba i spriječiti zaključenje nove financijske nagodbe uz zajedničku borbu za financijsku samostalnost Hrvatske. Cuvajeve metode vladanja izazvale su političke demonstracije u Zagrebu, Sarajevu, Splitu, Dubrovniku, Mostaru i dr. te ujedinile cjelokupan hrvatski narod u otporu prema Cuvajevu načinu provođenja mađarskog imperijalizma. Jedinstveno raspoloženje odrazilo se i u protestu katoličkih i muslimanskih zastupnika u Bosanskom saboru te u osudi Cuvaja od strane Dalmatinskog sabora. To raspoloženje očitovalo se i u općem đačkom štrajku tijekom ožujka. Mađarska vlada Khuen-Héderváryja bila je tada u krizi radi sukoba s dvorom oko vojnih reformi. Zbog snažne opozicije u Hrvatskoj, koju bi mogli iskoristiti njemački činitelji iz austrijskog dijela Monarhije, Khuen se upustio u rizik te predložio Franji Josipu I uvođenje komesarijata u Hrvatsku. Neposredno pred provođenjem saborskih izbora kraljevskim ručnim pismom od 31. III 1912. C. je imenovan kraljevskim komesarom u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Kao komesar C. ukida i prividno ustavno stanje te započinje vladati otvorenim apsolutizmom. U nagodbenačkom razdoblju bio je to poslije 1883. drugi slučaj neprikrivenog apsolutizma. Naredbenim postupcima uvedena je preventivna cenzura tiska, povišena je kaucija i obustavljena kolportaža, ukinuta sloboda sastajanja, ograničena samouprava gradova a njihova uprava stavljena pod policijski nadzor, zatim je više općinskih vijeća raspušteno, uvedena obvezna arbitraža u radnim sukobima i 4. VI 1912. Sabor je zamijenjen Stalnim povjerenstvom za zakonodavne radnje. Suspenzija Hrvatskog ustava uzrokovala je ulične demonstracije i u nekim gradovima austrijskog dijela Monarhije, a protestira se i u Carevinskom vijeću i zajedničkim delegacijama. Khuenu je komesarijat služio kao sredstvo odgode sređivanja prilika u Hrvatskoj dok se ne ukloni mađarska kriza, ali se one ne smiruju jer već 8. VI 1912. L. Jukić – jedan od vođa đačkog štrajka – pokušava izvršiti atentat na Cuvaja. Kada je početkom listopada počeo Balkanski rat, pokazalo se da je mađarska vlada pogrešno držala komesarijat pogodnim sredstvom za pokoravanje opozicije i sprečavanje javnih izraza simpatija za protutursku koaliciju i Srbiju. Cuvajeva nasilja ubrzala su rast opozicije, njezino čvršće povezivanje te izraze solidarnosti s banskom Hrvatskom ostalih dijelova hrvatskog naroda razbijenog u drugim dijelovima Austro-Ugarske. Zbog ponovnog neuspjelog atentata Ivana Planinščaka na Cuvaja (31. X 1912) i poraznih rezultata njegove politike u Hrvatskoj austrijski su ministri zahtijevali da se C. ukloni te je Franjo Josip Cuvaja poslao na dopust (22. XII 1912), zatim opozvao (21. VII 1913), a komesarijat je produžen pod K. Unkelhäuserom do kraja prosinca 1913. Nakon pada C. se povukao iz političkog života i napustio Hrvatsku. Nastupni govor Cuvaja objelodanjen je u Pokretu (1909, 144), a govor u Osijeku u Sriemskim novinama (1909, 61).