DABO PERANIĆ, Miljenko

DABO PERANIĆ, Miljenko (Milutin), muzikolog i publicist (Novalja na Pagu, 5. XI. 1923 — New York, 22. IX. 1993). Nižu franjevačku gimnaziju polazio na Badiji 1935–39, a višu u Dubrovniku 1940–44. Klasične jezike studirao u Zagrebu 1947–50. i na Sorbonni u Parizu 1955–58. Glazbenu naobrazbu stječe privatno (glasovir, orgulje, teoretski predmeti, dirigiranje, kompozicija) u franjevca Bernardina Sokola i Paule Begović (1935–44), potom u srednjoj muzičkoj školi u Zagrebu, gdje završava teoretsko-nastavnički odjel (1947–48, 1950). Mobiliziran 1944. u jugoslavensku vojsku, zatim zatvoren, lažno optužen i osuđen na smrt, pa na prisilni rad, te pomilovan 1947. Poslije još je dva puta bio u zatvoru. Prisiljen napustiti Zagreb, upisuje 1950. studij povijesti glazbe na Glazbenoj akademiji u Ljubljani u V. Ukmara i D. Cvetka te diplomira 1953. Potom 1954. odlazi u Pariz, gdje uz studij na Sorbonni radi doktorsku disertaciju na Muzikološkom institutu; doktorat stječe 1959. tezom Les harmonies grecques classiques, ces inconnues – Les harmonies pettéiques. Za školovanja u Zagrebu i Ljubljani zaposlio se kao učitelj pjevanja u sedmoljetki u Zagrebu (1948–49) te u Glazbenoj školi i sedmoljetki u Krškom (1950–54). U Parizu je poslije privatni nastavnik glasovira (1955–69) i službenik u izdavačkom poduzeću Librairie Hachette (1958–70), a po dolasku u SAD službuje u nakladnom poduzeću Sam Ach Music Store u New Yorku (1970–82) i privatno poučava glasovir u Hempsteadu (Long Island, 1970–91). U Parizu je izdavao i uređivao dvomjesečnik La Croatie (1963–65) i surađivao u listovima Drina i Obrana (Valencija 1963–69). God. 1982. utemeljio je nakladu Sunrise Press u East Northportu (SAD). — U svojemu muzikološkom radu D. se, jedini od hrvatskih muzikologa, posvetio isključivo proučavanju povijesti teorije i filozofije antičke grčke glazbe. Protivno većini europskih istraživača, zastupa tezu o izvornoj uzlaznosti starogrčkih ljestvica i »harmonija«, smatrajući zabunom mišljenje helenista da su one izvorno silazne, te govori o istovjetnosti starogrčkih i gregorijanskih modusa. Osim knjiga i rasprava o antičkoj grčkoj glazbi, napisao je oko 160 natuknica za Encyclopédie de la Musique, 2–3 (izdavač Fasquelle, Pariz 1959–1961). Uz intenzivan rad na klasičnoj grčkoj glazbi, bavio se u Parizu ne manje i hrvatskom prapoviješću i najranijom hrvatskom poviješću, oživljavajući iransku teoriju o podrijetlu Hrvata (Iransko-Sarmatska Hrvatska, Hrvatska za narodnih vladara), te političkom publicistikom, izlažući u nizu članaka, objavljenih 1991. u knjizi Predkulisna koračanja prema 1970/1971, ideju o potrebi pomirenja svih desnih i lijevih hrvatskih političkih organizacija u domovini i iseljeništvu. U posljednje vrijeme objavio je radove o hrvatskoj povijesti VII. i VIII. st. (642 Godina; 752 Godina; Glagolica od 642 do 753 g.).