DABRO

DABRO, ime pod kojim se u Ulcinju, Baru, Kotoru, Dubrovniku i Krku javljaju različite obitelji, zabilježeno u oblicima Dabri, Dabronis, de Dabre, de Dabro; Dabretić, Dabrović. Sa sigurnošću se ne može utvrditi kada je D. doista obiteljsko ime; dapače u gotovo svim slučajevima može se protumačiti kao patronimik. Dabri u Baru sinovi su Dabra (Dabrus de Antibaro) i žene mu Dominike, koja je vjerojatno iz Dubrovnika, jer joj je tamo registrirana oporuka. Dabro je sin barskog kneza Ivana (comes Johannes). Spominje se u izvorima 1247, a umire prije 1298. Brat mu je, vjerojatno, Andrija (Andreas de Junio de Antibaro), a sestra Draga. Oboje su sklopili brak s pripadnicima dubrovačke plemićke obitelji Budačić. Dabro Ivanov imao je sinove Nikolu, Ivana, Petra i Jurja te unuka Marina (Marinus filius Nicole de Dabro de Antibaro), koji se spominje 1351. Ivan se spominje u dubrovačkim izvorima 1280-ih i 1290-ih u svezi s trgovinom solju. Patronimik de Dabro, Dabronis prvi se put u Kotoru spominje 1181. Tada spomenuti Ivan (Johannes de Dabro) vjerojatno ima sina Petra, a unuk mu je Marin de Dabro, kojega izvori bilježe 1284. Osnivač najbrojnije kotorske obitelji D. je Nikola (Nicolaus Dabronis), kojega dokumenti spominju 1281. i 1285. u svezi s podizanjem poklada župana Deše u Dubrovniku. Zabilježen je kao kotorski građanin i sindik, a ime mu se susreće i u dubrovačkim notarskim spisima. Prilikom sklapanja mira i prijateljstva između Kotora i Dubrovnika 8. XII. 1294. spominje se i kotorski sudac Nikola (Nicolao Dabrone). Imao je šest sinova Domanju, Miha, Jakoba, Pavla, Ivana i Luku te kćer Rosu. Pavao, čija je oporuka predočena sudu 1326, ima sina Nikolu, kojega dokumenti spominju 1333–35, i unuka Pavla Nikolina spomenutog 1378–83. Potkraj XIII. i u prvoj pol. XIV. st. javljaju se u Kotoru i drugi Dabri, ali na osnovi raspoložive građe nije moguće utvrditi jesu li rodbinski povezani. Spominje se prezbiter i arhiđakon Dabron, koji umire prije 1326, zatim vrlo često Luka Dabronov u svezi s trgovačkim poslovima s Mlecima. Carinik Ivan Dabronov obvezuje se 1331, zajedno s još trojicom sugrađana, isplatiti čitavu plaću grčkim slikarima koji rade u crkvi Svetog Tripuna. Iste je godine iz drugih izvora razvidno kako su mu već umrla sva braća. U dubrovačkim će se dokumentima obitelj Dabro javiti u pol. XIII. st. Poznat je Ivan de Dabro, sin Petranje, koji se spominje 1280-ih. Oženjen je Magdalenom, kćeri Petra, iz dubrovačke obitelji de Crosio. Imali su sinove Petra, Marina i Ursa. Poznat je i jedan njihov unuk, Mato Marinov, koji se spominje 1345. Osim te obitelji, u Dubrovniku je živjela obitelj Dabra Lukina, koji se spominje 1259, a potomci mu se također bilježe kao de Dabro. Imao je sinove Ivana, Paska, Marina i klerika Ursacija. Ivan i Ursacije navedeni zajedno u zadužnici iz 1283. Pasko ima sinove Junija (spominje se 1297–1315), Nikolu (spominje se 1304), Luku i Palmu. Zbog količine i odlika izvornog materijala nije moguće pouzdano razriješiti obiteljske veze među svim Dabrima. Juraj Marinov spominje se pri prodaji vinograda i u parnici zbog uvrede iz 1283, a Pasko i žena mu Draga navode se 1297. Dubrovački Dabri pripadaju onim razmjerno malobrojnim i ne odviše značajnim obiteljima (spominju se sporadično najčešće u svezi sa stražarskom službom i kao salinarii), koje izumiru već u pol. XIV. st. Na Krku se istoimena obitelj javlja 1198, a u Ulcinju se spominje u XIV. i XV. st.