DALBELLO

DALBELLO, posjednička i trgovačka obitelj podrijetlom iz Bergama. Prezime njezinih članova zabilježeno je u dokumentima i u oblicima dal Bello, Dal Bello i Del Bello. Prvi poznati član obitelji u Dalmaciji bio je Lucio, oko 1681. kancelar mletačkoga generalnog providura u Zadru G. Cornara. Lorenzo (umro 1765) je za turske opsade sinjske tvrđave 1715. sudjelovao u borbama i dobavio braniteljima veći broj »azzalina« (čelične sprave za stvaranje vatre). Na svojim posjedima oko Sinja nastojao je isušiti močvarne predjele (poslije se obiteljski posjedi prostiru na znatnom dijelu Sinjskog polja). On i njegovi potomci nosili su naslov »domino« (njihovi su koloni bili obvezni davati im dominikale). Baveći se trgovinom na veliko, sagradio je trgovinu na splitskoj obali (zemljište je dobio 1753) i trgovao preko tamošnje skele (skale). Za putovanjâ na područja pod turskom upravom prikupljao je podatke o zdravstvenim prilikama, a posebno o pojavama kuge. Pokopan je u crkvi Sv. Dominika u Splitu. Lorenzov sin Giacomo imenovan je 1764. stjegonošom, a potom zapovjednikom vojne posade u Sinju. S bratom Iseppom prodao je 1768. očevu trgovinu u Splitu I. Molleru, suosnivaču Società economica di Spalato (utemeljeno 1767). Giacomov sin Lorenzo imenovan je 1796. u Sinju skladištarom dvopeka (»pan biscotto«, dio vojničkog provijanta), a brat mu Bernardo 1820. sudskim kancelarom netom ustrojenog suda u istom gradu. Lorenzov sin Antun (1820–1880) osnovao je u Splitu prvu tvornicu likera maraskina, koji je proizvodio prema vlastitom tehnološkom postupku; dobio je mnoga priznanja (u Skradinu, Londonu, Vicenzi, Trstu, Beču, Parizu, Napulju, Philadelphiji i dr.). U njegovoj tvornici izrađivali su se i višnjev sirup, slastičarski proizvodi i bomboni. Izdao je brošuru Rosolio maraschino dell’ I. R. Privilegiata e premiata fabbrica di Antonio Dalbello in Spalato (Trst 1876; s tekstom na hrvatskom, engleskom, talijanskom, francuskom i njemačkom). Splitskoj Trgovačkoj komori uputio je 7. I. 1862. Pismo prijekora, u kojem je predložio povezivanje Splita s Livnom i drugim krajevima u zaleđu boljim prometnicama, izgradnju ceste kraj naselja Klek, ukidanje nameta na robu koja je stizala brodovima u naše luke, osnivanje slobodne carinske zone u Splitu i izgradnju lukobrana u istom gradu. To je ujedno bio i prijekor službenom predstavniku austrijske vlasti u splitskom okružju Vincenzu degli Albertiju za nemar i nesposobnost u obavljanju dužnosti. Antun je bio član Autonomaške stranke, ali se zauzimao za miran i razuman suživot stanovnika različitih političkih nazora. Tako se 1862. odazvao pozivu Promicateljnog odbora Narodne slavjanske čitaonice u Splitu i pristupio novoosnovanom narodnjačkom društvu. God. 1869. vijećnik je splitskoga Općinskog vijeća, čiji su članovi bili samo autonomaši. Bio je i promicatelj kulture u Splitu. U njegovoj palači (srednjovjekovna palača Papalić, od 1950. Muzej grada Splita), koju je kupio 1854, izvodile su se kazališne predstave i priređivali koncerti. Umro je u nerazjašnjenim okolnostima u jeku najoštrijih sukoba političkih stranaka u Splitu. U prvoj pol. XX. st. djeluje Petar, filmski amater (djela mu nisu sačuvana) i vlasnik prvoga kinematografa u Sinju. — Potomci te obitelji žive i danas.