DAMJAN DESINJIN

traži dalje ...

DAMJAN DESINJIN (Damianus Desinie), knez (XII. st.). Kada je kralj Bela III. povratio Dalmaciju i Zadar (1180), za gradskoga je kneza imenovao Damjana Desinjina, koji se u zadarskim listinama prvi put u toj časti spominje 1183. Gotovo samostalno upravljajući gradom, imao je titule »illustrissimus« i »inclitus comes«. Prvi mu je notar bio Matija, podđakon crkve Sv. Stošije (1183–86), a onda đakon Blaž (od 1187). Knez je u doba nastojanja Mlečana da ponovno zauzmu Zadar. Nakon uzaludna napadaja mletačke mornarice na grad 1187. i sklapanja dvogodišnjeg primirja 1188, Zadrani su, tražeći saveznike, ugovorili savez s mletačkim suparnikom Pisom. U njihovo je ime 28. III. 1188. D., »dei dominique Hungarici regis gratia eiusdem civitatis comes Dalmacieque princeps«, okružen sucima, tribunima i svim zadarskim pučanstvom, sklopio savez i vječni mir s Pisom (original ugovora nalazi se u Državnom arhivu u Firenci). Dva mjeseca potom putuje u Ostrogon, gdje je kao jedan od Belinih velikaša bio svjedok pri potvrđivanju nekih posjeda samostanu Sv. Ivana Krstitelja kraj Biograda. Nakon novoga mletačkog napada na Zadar i svoje pomorske pobjede kraj otoka Pašmana (1190), Zadrani, misleći da su to postigli s pomoću Božjom i svoga zaštitnika Sv. Krševana, potvrdili su samostanu Sv. Krševana darovnicu Petra Krešimira IV, kojom mu je taj hrvatski kralj 1069. dao otok Maun. U toj ispravi, izdanoj u Zadru 14. V. 1190. za Bele III. i Damjana Desinjina, »incliti principe eidem civitate principante«, koji se ondje naziva i »dei gratia Jaderensis comes«, opisana je pobjeda, proslavljena laudama i misama zahvalnicama. Oslobodivši se pritiska Venecije, Zadrani 26. VI. 1190. ugovaraju mir i s Rabljanima, koji su bili mletački podanici, što je proveo D., »dei gracia comes Jadere«, s gradskim sucima. Otada pa sve do 1193. izvori ne govore o njemu. Kao princeps Zadra (Jadere principi) spominje se u natpisu na kamenoj ploči iz 1194, koja se nalazila na župnoj crkvi u Zemuniku. Sa zadarskim sucima i plemićima on 1. III. 1197. dosuđuje samostanu Sv. Kuzme i Damjana zemljište u zadarskoj okolici, darovano još od kralja Petra Krešimira IV. God. 1198. spominje se u ispravi hercega Andrije Arpadovića kojom se samostanu Sv. Kuzme i Damjana potvrđuje sav posjed darovan od kraljeva Krešimira i Zvonimira. U ispravama se 1199. već navodi da je mrtav. Knez D. imao je u zadarskoj okolici svoj posjed (villa) i druge zemlje. God. 1219. njegova udovica Streja, prije nego što će se zamonašiti u zadarskom ženskom samostanu Sv. Platona, poklanja, za spas duše svoga muža i svoje, samostanu Sv. Krševana nekadašnji mužev vinograd sa svim pripadnostima.

LIT.: T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 2. Zagreb 1904, str. 178, 186–189, 211, 218, 219, 223, 224, 232–235, 243–245, 247, 248, 261, 266–270, 282–284, 286, 287, 290, 293, 294, 318, 319, 326–328; 3. 1905, str. 144, 173. — S. Antoljak: »Heretici« u srednjevjekovnom Zadru i njegovoj okolici. Radovi Centra JAZU u Zadru, 21(1974) str. 7–10. — N. Klaić i I. Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976, 157, 158, 170, 172, 173, 198, 199, 287. — S. Antoljak: Kritički osvrt na dosadašnja istraživanja i saznanja o otoku Pašmanu. Zadar 1987, 21, 22.
 
Stjepan Antoljak (1993)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

DAMJAN DESINJIN. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.5.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/damjan-desinjin>.