DAMJANIĆ VRGADSKI

DAMJANIĆ VRGADSKI, plemićka obitelj u Dalmaciji, podrijetlom iz Poljica, odakle su njezini članovi došli na područje Zadra i Šibenika u poč. XVII. st. Neki pisci (F. A. Galvani, V. A. Duišin) navode da su u te krajeve došli s Brača, gdje se u maticama župe Supetar u XVIII. i XIX. st. spominju obitelji Damiani i Damiani Jeričević; u Supetru je 1777–1808. djelovao bilježnik Vicko Damiani, a u Škripu je jedan conte Damiani član tamošnje bratovštine. Nema pouzdanih podataka o genealoškoj vezi tih Bračana s ovom obitelji. Prvotni oblici njihova prezimena bili su Damijanić, Damijanović, Domijanić, a od XVII. st. svojemu prezimenu daju talijanski oblik Damiani. Ivanu Damijaniću potvrdili su predstavnici vlasti u kneštvu Poljica njegovo plemstvo 8. I. 1605. Njegov sin Antun Damijanić bio je doktor prava, a unuk Frano Damiani stekao je 1682. feud – otok Vrgadu (uz naknadu od oko 3300 dukata; Galvani) i pridjevak »di Vergada« (neki su se članovi obitelji u XIX. st. služili tim pridjevkom kao prezimenom). Njegovu bratu Ivanu podijelio je dužd Luigi Contarini 26. IX. iste godine naslov »conte di Vergada«, koji od tada nosi cijela obitelj. Kuzma Frano, sin trećeg brata Pavla (umro prije 1682; prema C. G. F. Heyeru Kuzma Frano je Ivanov sin), bio je od 22. V. 1736. kaštelan tvrđave Sv. Ivana u Šibeniku. U tamošnje je plemićko vijeće primljen 1742, a 1744. njegov brat Petar (nadgrobna ploča jednog Petra iz te obitelji, možda istog, ukrašena grbom i natpisom s godinom smrti 1783, nalazila se u šibenskoj crkvi Sv. Frane; Galvani). Kuzma Frano dobio je 20. VII. 1753. mletačku potvrdu plemstva. Njegov sin, doktor prava Petar (Petar Božo, Pietro Natale, umro prije 1828), pripadao je plemstvu Skradina, Zadra i Šibenika (dokument od 3. I. 1791). S braćom Franom i Ivanom, dobio je 19. III. 1792. potvrdu vlasništva feuda Vrgada, 20. VII. 1796. potvrdu zadarskog, a 18. VII. 1805. šibenskog plemstva. Kao plemići Skradina spominju se članovi obitelji 1798, a u Šibeniku i 1836. Petar je, oženivši se 26. VIII. 1780. Marijom Ljubavac Detrico, posljednjim potomkom svog roda, spojio njezin grb sa svojim. Anonimni pisac izvješća o prilikama u Dalmaciji i Hrvatskoj potkraj XVIII. st. (pisano vjerojatno 1799) mislio je vjerojatno na njega ili na jednoga od njegove braće kada kaže da »Graf Vergada aus Zara« boravi tada već više mjeseci u Beču, gdje prati događaje u vezi s Dalmacijom (u izvješću je nazvan špijunom u korist stanovnika Dalmacije). Prema istom dokumentu, 1797. bio je pristaša nove demokratske vlade u Veneciji, a nakon pada Mletačke Republike iste godine, zasadio je u svojoj kući drvo slobode. Bio je protivnik austrijske vlasti u Dalmaciji i pouzdanik tamošnjeg plemstva (original u Haus-Hof- und Staatsarchivu u Beču – zbirka St. Kanzlei, Provinzen-Dalmatien 1756–1829–F. 8; njemački tekst izvješća objavio S. Antoljak). Petar je za francuske vladavine u Dalmaciji bio zadarskim gradonačelnikom (1806–11). Oko 1807. spominje se kao skrbnik tamošnjeg nahodišta (kao Petar Vrgada). Dne 28. IV. 1818. potvrđeno mu je vlasništvo feuda Vrgade, a 19. X. 1821. dobio je austrijsku potvrdu plemstva. Njegov sin Josip bio je oko 1828. službenik okružne kapetanije u Zadru, a oko 1841/42. tajnik okružne kapetanije u Kotoru. Josipov brat Ivan oko 1828. počasni je član komisije za poljodjelstvo (Commissioni agrarie). Treći brat bio je Jakov (1797–1846; navodi se i kao Jakov Vergada), časnik austrijske vojske (oko 1825. natporučnik 45. venecijanske pješačke pukovnije; umro kao major u Pešti), a 13. VIII. 1842. dobio je potvrdu naslova »conte«. Potomci Petra, sina četvrtog brata Ivana Krstitelja, žive i u XX. st. u Dalmaciji, a jedna grana u Italiji. U Zadru postoji njihova palača (do 1780. obitelji Ljubavac Detrico), a na otoku Ugljanu ljetnikovac.