DANDOLO, Ivan

DANDOLO, Ivan (Johannes Dandulus; Giovanni), dubrovački knez. Po nekima je knezovao već od 1209, a po utvrđenoj kronologiji 1213–15, 1217–19, 1225–26, 1228–30. i 1231–35. Kako je 1205. dubrovačka općina došla pod suverenitet Venecije, Dubrovčani su morali primati kneza, koji će se mijenjati svake dvije do tri godine, i nadbiskupa iz Venecije, plaćati duždu godišnji danak te se uklopiti u mletački pravni, pomorski i kopneni sustav. To je posebice provodio Dandolo. Već 1224. zabranjuje se Dubrovčanima ploviti do Aleksandrije i Egipta, jer se Venecija spremala za rat protiv Arapa, a 1226. naređuje se da nitko ne smije u Veneciji kupovati dubrovačku robu pod prijetnjom visoke kazne. Osim toga Dubrovčani su morali poslati u Veneciju taoce, venecijanske neprijatelje smatrati svojim neprijateljima i angažirati se u ratu protiv omiških gusara, a u Veneciji ih nitko ni u kuću nije smio primiti. Dubrovčani su teško podnosili nametnute obveze, pa su se 1231. pobunili protiv Dandola i otjerali ga iz grada. Morali su se, međutim, opet pokoriti duždu i s njim 1232. sklopiti ugovor kojim se politički i crkveno podlažu Veneciji. Prema ugovoru, imali su duždu prisegnuti vjernost i u ratu sudjelovati sa svojom mornaricom do linije Drač—Brindisi, a južnije s manje brodova. Dok su za robu dovezenu u Veneciju iz krajeva izvan Jadranskog mora trebali plaćati visoku carinu, za onu iz Slavonije, tj. Hrvatske, Bosne i Srbije, nisu plaćali ništa. Plovidbu njihovih brodova ograničavalo se do Korinta, a i općenito dovoz robe u venecijansku luku. Očito je cilj venecijanske politike bio udaljiti dubrovačku trgovinu od pomorskih linija i luka te je usmjeriti na kopneno zaleđe. D. je dosljedno provodio takvu politiku. U ime dubrovačke općine sklopio je povoljne ugovore sa Stefanom Prvovjenčanim (1215. i 1228), zahumskim knezom Andrijom (1215), srpskim kraljevima Radoslavom (1228. i 1234) i Vladislavom (1234/35). Bosanski ban Matija Ninoslav potvrdio je 1234. Dandolu trgovačke povlastice podijeljene Dubrovčanima od bana Kulina. Budući da su Dubrovčani htjeli trgovati sa zapadnojadranskim lukama, sklapali su, kad je D. bio službeno izvan Dubrovnika ili nije bio knez, trgovačke ugovore s talijanskim gradovima (Bisceglie 1211, Recanati i Fermo 1229; Ferrara, Ravenna i Fano 1231; Rimini i ponovno Ravenna 1235). God. 1231. sklopili su ugovor i s Omišom. Na taj su način nastojali održati prekojadranske linije i ostati nazočni na Jadranu. Osim toga su 1235, kad su protjerali Dandola iz Dubrovnika, osnovali Malo i Veliko vijeće da ograniče kneževu samovlast i da ubuduće s njime dijele vlast. Kad su iduće godine Dubrovčani opet morali priznati i prihvatiti novog Mlečanina za kneza, obje su se upravno-pravne ustanove održale. Novim ugovorima podvrgnuća iz 1236. i 1352. Venecija je strogo i točno utvrdila dubrovačke obveze i gotovo onemogućila dubrovačku pomorsku trgovinu na sjevernom dijelu Jadrana i po Sredozemlju. — Za čitavo vrijeme svoga knezovanja D. je imao novčanih neprilika s dubrovačkom općinom. Nikad nije uredno primao plaću niti su mu na vrijeme namirivani troškovi. Tako mu je, kad je konačno napustio Dubrovnik, općina još uvijek dugovala dio plaće. Osim nekoliko novčanih namira i punomoći, sačuvali su se podaci o njegovu posredovanju oko imanja lokrumskog samostana te ugovori sa Splitom i Šibenikom (1234). Dandolovo knezovanje jedni ocjenjuju pozitivno, a drugi u njemu vide slijepo oruđe venecijanske politike. Dosljedno provodeći mletačku politiku, D. je kao glavni pregovarač s vladarima iz zaleđa uspijevao dobiti veoma povoljne trgovačke povlastice za dubrovačke trgovce. Usmjerivanjem trgovine prema kopnu pridonio je da je Dubrovnik postao jakim emporijem za stočarske, agrarne i rudarske proizvode iz zaleđa, ali je udaljujući Dubrovčane od pomorskih i drugih tržišta te sputavajući njihovu pomorsku trgovinu u korist Venecije, općenito slabio gospodarsku podlogu dubrovačkog razvoja.