DANDOLO, Vincenzo

DANDOLO, Vincenzo, generalni providur Dalmacije (Venecija, 22. ili 26. X. 1758 — Varese, 12. XII. 1819). Sin kemičara Marc’ Antonija Dandola (prije pokrštenja Abram Uxiel). Studirao kemiju i ljekarništvo u Padovi. Položivši ispit iz ljekarništva, dobio 1778. privilegij za ljekarničku djelatnost i otvorio u Veneciji ljekarnu »S. Adamo ed Eva«. Stekao imetak trgujući lijekovima i izvan Venecije (Ženeva i dr.), napose terijakom i živinim preparatima, koje je priređivao po vlastitoj metodi. Zanimao se za suvremena znanstvena dostignuća u kemiji, prevodio na talijanski djela francuskih kemičara (A. L. Lavoisiera, L. B. Guytona de Morveaua, A. F. de Fourcroya i C. Bertholleta), a i sam je pisao. Njegovo djelo s toga područja, tiskano 1793, doživjelo je do 1800. šest izdanja. Zaslužan je za stvaranje talijanske kemijske terminologije. Proučavao je francuske socijalne pisce, sudjelovao u konspirativnom pokretu protiv mletačke oligarhije i priklanjao se idejama francuske revolucije. Objavio i studiju o svojim političkim pogledima (1797). Iste godine ističe se kao član privremene pučke vlade u Veneciji, izabrane nakon sloma starog poretka, ali je nakon propasti Mletačke Republike, koja je uslijedila kao posljedica mira u Campoformiju (danas Campoformido) 17. X. iste godine, prisiljen napustiti rodni grad. Odlazi u Milano, gdje je bio član Velikog vijeća novostvorene Cisalpinske Republike, a 1799. odlazi prvo u Genovu, a potom u Pariz. Tamo iste godine izdaje još jedno djelo o svojim političkim pogledima, posvećeno Napoleonu Bonaparteu (drugo izd. izišlo u Parizu 1801). Vraća se u Milano i nakon kraćeg djelovanja u javnom životu Talijanske Republike počinje se 1802. baviti gospodarstvom na svom posjedu u Vareseu. God. 1804–06. piše više studija o uzgoju ovaca i krumpira. Generalnim providurom Dalmacije imenovan je 28. IV. 1806. U Zadar je stigao 3. VII. i svojim se podanicima obratio nastupnom proklamacijom (Proclama. Kraglski Dalmatin, 1806, 12. VII). Nakon proučavanja stanja u Dalmaciji i puta po dijelu do Splita, u rujnu iste godine, nastojao je, po Napoleonovu odobrenju, da administrativno i legislativno uredi i planski podigne materijalno i kulturno stanje u pokrajini. Na čelu mreže organa upravne vlasti bio je generalni providur i uz njega Glavna uprava (Provreditura generale); osnovano je Vijeće provincije (Consiglio provinciale), a provincija je podijeljena na okruge (distretti), kotare (cantoni) i općine (comuni). Glavna uprava podijeljena je na šest odjela. Sudstvo je odvojeno od uprave. Mreža sudova sastojala se od dvadeset i jednog pomirbenog suda (Giudice di pace), dva okružna prvostepena suda (Tribunale di prima istanza), Prizivnog suda (Corte d’appello), Revizijskog suda (Tribunale di cassazione) i trgovačkih sudova (Tribunale di commercio). Ukinuta je tortura i poboljšane su prilike u zatvorima. Uveden je civilni brak, sloboda vjere, ukinute plemićke privilegije. Imovina ukinutih samostana i bratovština namijenjena je školstvu, zdravstvu i dobrotvornim ustanovama. Dana 10. IX. 1806. D. je imenovao Školsku komisiju (Commissione agli studi). Planirano je osnivanje liceja u Zadru, sedam gimnazija, osam zanatskih te više muških i ženskih pučkih škola, četiri sjemeništa i dvije akademije u Zadru i Splitu. D. je 5. V. 1807. potpisao pravilnik o njihovu djelovanju Piano generale della pubblica istruzione – Osnova opchienoga nauka u Dalmaczie (Kraglski Dalmatin, 1807, 20. VI). Zbog obveza općina da same uzdržavaju škole, dio njih nije otvoren. U sastavu Liceja u Zadru (proglas o njegovu otvaranju izdan je 3. XI. 1806), uz škole s područja humanističkih, egzaktnih i prirodnih znanosti, otvorena je i medicinska škola i studij ljekarništva, a u Trogiru i Šibeniku osnovani medicinski tečajevi. D. je – u duhu svog općenitog stajališta da Dalmaciju treba prožeti talijanskom kulturom i tako je početi talijanizirati – zagovarao upotrebu talijanskog kao nastavnog jezika (dosljedno primijenjeno u Liceju, gdje se predavalo i francuski). Dana 9. VII. 1806. izdao je odredbu o osnivanju Centralne zdravstvene komisije (Commissione centrale di sanità), uz koju je djelovao i pokrajinski protomedik. Izdani su i propisi i pravilnici o radu i dužnostima liječnika, ljekarnika i babica, obvezatnoj vakcinaciji, uređenju bolnica i komunalnoj higijeni. Donesene su odredbe o položaju liječnika, povedena borba protiv nadriliječništva, otvorene nove bolnice. Osnovana je Uprava javne dobrotvornosti (Direzione centrale degl’istituti di pubblica beneficenza, 26. VIII. 1807), koja se brinula za bolnice, ubožnice i nahodišta. Isušivane su močvare, osnovana trgovačka komora u Splitu, snižene carine za izvoz, ukinute komunalne carine, održavani redoviti sajmovi, osnovane komisije za regulaciju rijeka i za poljodjelstvo, potican rad brodogradilišta i solana. D. je izdao propise o ribolovu i koraljarstvu, a posebno se trudio oko unapređivanja poljodjelstva. Zatečeno loše stanje izložio je u studijama Cenni sul deplorabile stato dell’agricultura in Dalmazia i Sullo stato comparativo fra i prodotti che si ottengono di quantità e qualità eguali di terreno in Dalmazia ed in Italia e cagioni delle differenze che risultano da questo paragone (C. Wurzbach). U Zadru je 1807. tiskao u hrvatskom prijevodu svoj spis o uzgoju krumpira. Da bi seljake potaknuo na uzgoj, izdao je 18. III. 1808. u Zadru proglas o oslobađanju od plaćanja desetine i svih izvoznih i uvoznih carina za krumpir u iduće tri godine. Poticao je i uzgoj ovaca, za koje se plaćala manja pašarina, te uzgoj duhana, sadnju voćaka i šuma. Tražeći potporu za svoja nastojanja, obratio se otvorenim pismima uglednim Dalmatincima, koji su se također bavili tom problematikom, opatu J. Draganiću Vrančiću, R. A. Michieliju Vitturiju i J. Bajamontiju (Kraglski Dalmatin, 1807, 7. I, zatim 21. III, 11. i 18. IV. te 16. V; pismo Michieliju Vitturiju objavljeno je s dva pisma koja je pisao Dandolu i u djelu Michielija Vitturija Lettera di Diocleziano a Massimiliano Erculeo con alcune altre lettere. Venecija 1817, 64–86). O Dandolu kao poljodjelskom piscu pisao je u tom razdoblju I. Kreljanović Albinioni (Kraglski Dalmatin, 1806, 1. XI). D. je poboljšao putničke i poštanske veze s Italijom i poticao izgradnju cesta. Za njegove uprave počeo je u Zadru izlaziti dvojezični službeni list Kraglski Dalmatin – Il regio Dalmata (1806–10), prve novine na hrvatskom jeziku, u kojima je objavljeno više njegovih odredbi, proglasa i dr., namijenjenih upravi, pravosuđu, prosvjeti, gospodarstvu i dr., od kojih je većina tiskana i u samostalnim publikacijama (brošurama) s dvojezičnim tekstom. D. je podupro nastojanje grupe zadarskih intelektualaca o osnivanju čitaoničkog društva u gradu i odlukom od 28. V. 1807. odobrio osnivanje i pravila prve dosad poznate čitaonice u Hrvatskoj s imenom Gabinetto di lettura (u Kraglskom Dalmatinu navedena kao Druxba od sctenja). O Dandolovu djelovanju svjedoče njegovi godišnji izvještaji Napoleonu, od kojih su neki i tiskani (La Dalmazia al 31 decembre 1806. Opera economico-politica... Il Dalmata, 1909, 14–44 i p. o. Zadar 1909; djelomično objavio M. D. Grmek; Sullo stato della Dalmazia di 31 decembre 1807. Opera economico-politico-morale... Zadar 1807). Njegov spis s poukama za puk (Kratki nauk...), tiskan 1807. u Zadru u hrvatskom prijevodu, preveden je po Napoleonovoj odluci, kako to D. navodi u popratnoj okružnici od 1. VII. 1807, dostavljenoj s tom knjižicom dalmatinskim župnicima. Stariji pisci (I. Kukuljević Sakcinski i Š. Ljubić) naveli su kao pisca toga djela Š. Starčevića. Kada je Dalmacija 1809. ušla u sastav Ilirskih provincija, D. je napustio svoj položaj i 29. I. 1810. otišao iz Dalmacije. Osim političkih promjena tome su pridonijele i nesuglasice s vojničkom upravom maršala A. Marmonta. U Dalmaciji su ostali brojni činovnici, koje je D. doveo iz Italije i koji su poslije bili oslonac austrijske uprave u pokrajini. Napoleon je Dandola imenovao senatorom Kraljevine Italije i podijelio mu grofovski naslov. Ostatak života proveo je na svom posjedu u Vareseu baveći se poljodjelstvom na znanstvenoj osnovi (racionalni uzgoj ovaca, vinogradarstvo, svilarstvo) i izdao više djela s toga područja. Bio je cijenjen još za života u svojoj domovini, a i u Dalmaciji, o čemu svjedoči i pisanje N. Tommasea.