DANIČIĆ, Đuro

DANIČIĆ, Đuro (Đura; pravim imenom Đorđe Popović), filolog (Novi Sad, 16? IV. 1825 — Zagreb, 17. XI. 1882). U Novom Sadu završio je 1836–41. pet razreda u Velikoj pravoslavnoj gimnaziji, a preostala tri u požunskom liceju. U Požunu mu je profesorom češkog jezika bio slovački preporoditelj L’udovit Štúr, koji je i na predavanjima i na đačkim kružocima politički snažno utjecao na svoje slavenske učenike odgajajući ih u duhu tadašnjih panslavističkih ideja austrijskih Slavena. God. 1844. počinje studirati pravo u Pešti, a 1845. nastavlja u Beču, gdje pristupa krugu mladih sljedbenika Vuka Stefanovića Karadžića, napušta Štúrovu panslavističku ideologiju i postaje najistaknutijim borcem za Karadžićev srpski jezik i pravopis. Napušta i pravo te sluša slavistička predavanja Franca Miklošiča. Do 1852. pomaže Karadžiću u pripremi drugog izdanja Srpskoga rječnika, zatim postaje učiteljem srpskoga jezika grofice Julije Hunyadi, zaručnice Mihaila Obrenovića, koja mu nakon Mihailova dolaska na vlast postaje zaštitnicom i mecenom. God. 1856. dobio je mjesto bibliotekara u Narodnoj biblioteci u Beogradu, a 1859. profesora književnosti u Liceju (poslije Velika škola). Zbog sukoba sa školskim vlastima premješten je 1865. u Poštanski odjel Ministarstva unutrašnjih poslova te 1866. prihvaća poziv J. J. Strossmayera i F. Račkoga da se u Zagrebu zaposli na prikupljanju građe za Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika što će ga odmah po osnutku pokrenuti JAZU, pa je 1867. izabran za tajnika Akademije. God. 1873. opet je profesor u beogradskoj Velikoj školi, ali na zahtjev Akademije vladar mu je 1877. dao dopust da bi u Zagrebu mogao nastaviti rad na Rječniku. Na tom poslu snašla ga je smrt, a zadnja riječ što ju je obradio bila je čobo. — God. 1841. u Bačkoj vili objavljuje prve svoje prijevode, a poslije pod imenima Đorđe, Đ. P., Đ. I. P. B., Đorđe I. Popović, Goislav, Đorđe Goislav Popović, Mlad Srbin iz Austrije, Branislav Petrović Srbin surađuje prijevodima, književnim i novinskim sastavcima pretežno u novinama i časopisima što ih je uređivao njegov stariji brat Miloš. Glas učena filologa stekao je u dvadeset i drugoj godini života objavljivanjem brošure Rat za srpski jezik i pravopis (1847). To je u povodu napada Miloša Svetića (Jovana Hadžića) na Karadžića bila znanstvena obrana Vukova jezika i pravopisa od slavenosrpskih prigovora tom reformatorskom djelu srpskoga jezika. Knjižicu je potpisao pseudonimom Đuro Daničić te je od tada poznat pod tim imenom. Više nego od Miklošiča stečenim filološkim obrazovanjem, koje prema P. Iviću nije bilo sustavno, D. je jezikoslovlje naučio u praksi radeći na drugom izdanju Karadžićeva Rječnika, kojemu je bio stvarni suautor kao što je J. Kopitar bio suautor prvog izdanja, te je ostao ojađen na Karadžića što ga je u knjizi naveo samo kao prevodioca i korektora. D. je predlagao i širu koncepciju Rječnika, ali je od toga Karadžić prihvatio samo sustavno bilježenje kratkouzlaznoga naglaska, čime je D. definirao četveronaglasni novoštokavski sustav s duljinama i naglasnim tipovima, koji se primjenjivao ne samo u srpskom nego i u hrvatskom jezikoslovlju unatoč pokušaju određivanja drukčijeg sustava (M. Milas) i teško primjenjivoj naglasnoj tipologiji, što je bilo uzrokom stručnim prijedlozima jednostavnije tipologije (A. Pavić, B. Klaić, J. Hamm, S. Babić, W. Lehfeldt – B. Finka). Radove o akcentima tiskao je 1851. u Miklošičevoj Slavische Bibliotheke (Beč), zatim u Glasniku Društva srbske slovesnosti (1856, 8) i napokon u Radu JAZU (1871, 14; 1872, 20), a objelodanjeni su i u knjizi Srpski akcenti (1925). D. je svoj naglasni sustav, izgrađen na istočnohercegovačkom ijekavskom novoštokavskom govoru i na srpskom jezičnom osjećaju, primijenio i u Akademijinu Rječniku, a njegovi nastavljači i sljedbenici u radu na Rječniku (M. Valjavec, P. Budmani i T. Maretić) nekritički su ga preuzeli i tako hrvatskom književnom jeziku nametnuli naglasnu normu koju njegovi govornici nikada nisu mogli prihvatiti u cijelosti (izgovor i naglasak glasa jat, naglasak 1. i 2. osobe množine prezenta, neki tipovi imenica muškog roda i dr.) te su se u posljednje vrijeme u lingvistici pojavili i kritičari te naglasne norme tražeći manje ili veće promjene na temelju istraživanja hrvatskih novoštokavskih govora i hrvatskoga književnog jezika (J. Matešić, S. Vukušić, D. Brozović, S. Babić i dr.). Svojim gramatičkim djelima Mala srpska gramatika (1850, nešto izmijenjeno izdanje od 1860. pod naslovom Oblici srpskoga jezika i 1869. Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika) i Srbska sintaksa mogao je na hrvatski književni jezik utjecati samo onoliko koliko je utjecao na T. Maretića u pisanju njegove Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga jezika (1899), ali je sveukupnim utjecajem na Maretića, I. Broza i F. Ivekovića pridonio napuštanju norme ilirske Zagrebačke filološke škole (V. Babukić, A. Mažuranić i dr.) u zadržavanju kajkavizama i čakavizama u štokavskom temelju književnoga jezika te starijih oblika u dativu, lokativu, instrumentalu i genitivu množine (ženam, ženah, ženami i ženah), zatim u pisanju samoglasnika ispred samoglasnog r (parst, perst), u jednoslovnom pisanju glasa jat (ě) i u morfonološkom pravopisu. U hrvatskom se jeziku kao neprijeporna norma održalo samo pisanje novijih padežnih nastavaka i slogotvornog r bez popratnih samoglasnika, jer se ona temelji na dijelu hrvatskih narodnih govora, ali se u različitim prilikama sve drugo od te jezične i pravopisne norme dovodi u pitanje. U hrvatskoj je normi napušteno i Karadžić-Daničićevo pisanje kosih množinskih padeža pridjeva i posvojnih zamjenica (hrvatskijeh, dobrijeh, našijeh) i sl. ijekavizama (nijesam). Osim toga, ograničavanje jezičnoga standarda na folklorne istočnohercegovačke novoštokavske izvore i puristički progon svih čakavskih i kajkavskih riječi u književnom jeziku bio je u povijesti hrvatskoga književnog jezika prekid ne samo s kratkotrajnom štokavskom ilirskom tradicijom s kajkavskim i čakavskim leksičkim primjesama nego i s bogatom starijom štokavskom hrvatskom tradicijom, što je sve siromašilo izražajne sposobnosti hrvatskoga jezika, koji je u književnoj, znanstvenoj i životnoj praksi time doveden u toliko težak položaj da se morao jednim dijelom ostvarivati više u suprotnosti s vlastitom normom negoli u skladu s njom. U XIX. st., prije Daničićeve posredne intervencije u hrvatski jezik, hrvatski se narod konstituirao u modernu europsku naciju s vlastitom državnom birokracijom, naprednim školstvom i sudstvom, intenzivnim razvojem književnosti, umjetnosti, znanosti i sporta, a jezik nastao za potrebe modernog života u duhu hrvatskih narodnih tvorbi odbacili su D. i njegovi hrvatski sljedbenici zajedno s bogatom hrvatskom terminološkom i općom leksikografijom toga vremena (B. Šulek, D. Parčić, I. Dežman) stoga što se nije nalazila u folklornim izvorima, a za Rječnik nisu popisali sustavno ni riječi hrvatskih štokavskih govora a kamoli čakavskih i kajkavskih. Puristički ijekavskonovoštokavski pristup uzrokovao je u Rječniku nasilno normiranje imena, pri čemu se nisu poštovali ni narodni govori ni pravo osoba na vlastiti identitet. Tako Banšćina postaje Banština, Beograd se mijenja u Biograd, Černomerec u Crnomerac, Delnice u Dionice, a leksikograf Belostenec u Daničićevoj normi postaje Bjelostijenac. Premda se u tim primjerima Daničićeva norma nije održala, na njegovu se načelu normiranja imena u nekim primjerima inzistiralo do naših dana unatoč drukčijoj govornoj normi mještana i čitave regije (Međumurje uz Međimurje, Tijesno umjesto Tisno). Dogmatizacija Karadžića i Daničića te politizacija jezika na načelu jedinstvenosti jezika Hrvata i Srba u mnogome je blokirala razvoj hrvatske lingvistike i na teoretskom i na praktičnom području, pa se stoga sve do najnovijih dana nisu izrađivale nove znanstvene gramatike ni jednojezični rječnici književnog jezika, premda je bilo više pokušaja, a znanstveni radovi utemeljeni na jezičnim posebnostima bili su proskribirani i stručno i politički. D. nije kriv za mitomanizaciju svoga imena, koja je iz političkih razloga nastala nakon njegove smrti. Kad su ga hrvatski jugoslaveni Strossmayer i Rački pozvali da u Zagrebu kao Srbin uređuje Akademijin rječnik zajedničkog jezika Hrvata i Srba, D. je imao stručne referencije za taj posao jer je 1863/64. objavio Rječnik iz književnih starina srpskih, ali je poziv ipak bio politički motiviran, jer je i u Zagrebu bilo lingvista koji su mogli stručno obaviti taj posao. Prihvativši poziv D. je prihvatio onoliko jugoslavenske ideologije koliko mu je bilo potrebno da može raditi u miru: srpski jezik od tada naziva hrvatski ili srpski, a u Srbiji srpski ili hrvatski; dopušta da Hrvati mogu biti i štokavci i kajkavci, a ne samo čakavci, čime se donekle udaljuje od Karadžića i Miklošiča, ali uporno odbija da u popis izvora za Rječnik uvrsti hrvatske pisce devetnaestoga stoljeća i sve kajkavske pisce, a prema M. Popoviću uvrštava neke srpske pisce devetnaestog stoljeća da ne bi prevladao hrvatski jezični korpus, po čemu se vidi da jasno razlikuje Hrvate i Srbe kao dva naroda, premda dosljedno provodi odredbu Bečkog dogovora da Hrvati i Srbi moraju imati jedan jezik jer su jedan narod. Koliko je u tome D. kontradiktoran, vidi se po tom što je 1857. u Glasniku Društva srbske slovesnosti objavio stručni rad Razlike između jezika Srbskoga i Hrvatskog, u kojem na temelju ispisa iz vrlo malog izbora pretežno čakavskih književnih izvora pokušava odrediti razlike između srpskoga i hrvatskog jezika, pri čemu bjelodano dolazi do izražaja njegovo nepoznavanje i strukturalnih i leksičkih razlika između hrvatskih dijalekata, regionalnih i mjesnih govornih pojava, pa sve što u hrvatskom jeziku nije onako kako je u Karadžićevoj i njegovoj normi proglašava hrvatskim jezikom unatoč tomu što tada već postoji hrvatski jezični standard, koji on, međutim, uopće ne uzima u obzir. Ni srpski pisci nisu u Rječniku zastupani u dovoljnoj mjeri, pa su tako u tom povijesnom rječniku prikraćeni i Hrvati i Srbi, što je bilo podlogom hrvatskosrpskom (srpskohrvatskom) jezičnom unitarizmu, koji je osiromašivao i hrvatski i srpski jezik i ograničavao njihov slobodan razvoj. Razvoj je jezika u Hrvata i Srba na leksičkoj razini išao suprotno od jezične norme, a jezičnopolitička teza o jezičnom jedinstvu politizirala se toliko da je u razdoblju obiju Jugoslavija služenje hrvatskim jezikom bilo uzrokom manje ili veće političke osude. D. je bez stvarnog razloga odbio sve primjedbe na koncepciju Rječnika predstavljenu u Ogledu što ih je u svojoj recenziji iznio akademik A. Veber, koga su podupirali i drugi akademici, kao npr. Šulek, a nije prihvatio ni prigovore mnogih da će tako opsežno koncipiran Rječnik izlaziti veoma dugo, što se i potvrdilo, čime nije ispunio prvotnu namjeru Akademije da se posao završi u dogledno vrijeme, a i dijakronijska koncepcija Rječnika razočarala je i akademike i javnost, koja je očekivala rječnik za opću uporabu. Unatoč svim zahtjevima i njegovu odbijanju da ih prihvati, Akademija je na preporuku Miklošiča i V. Jagića ipak dala Daničiću otvorene ruke za rad. Ako se izuzmu navedeni nedostaci, D. je Rječnik dokumentirao iscrpnom građom i urednički je dio posla obavio stručno i leksikografski korektno, osim u tumačenju etimologije riječi, zbog nedostatna znanja i preuzimanja mehaničkog starogramatičarskog pristupa etimologiji. Na zastarjelost i neznanstvenost Daničićeve etimologije upozorio ga je odmah njegov prijatelj Jagić u povodu knjige Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika do svršetka 17. vijeka, ali ju je D., nesvjestan da ne prati razvoj znanosti, proveo i u knjigama Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika i Korijeni s riječima od njih postalijem u hrvatskom ili srpskom jeziku te u Rječniku, pa je Jagić nagovorio Brücknera da napiše kritiku Daničićeve etimologije. Od Daničićeva pokušaja reformiranja hrvatske latinice po načelu jedan glas: jedno slovo, koji je Karadžić proveo u srpskoj ćirilici, prihvaćeno je đ, a nisu preostala tri slova (ļ, ń, ǵ). Na oblikovanje hrvatskoga književnog jezika utjecao je i Daničićev prijevod Staroga zavjeta (Novi zavjet preveo je Karadžić). Ostali prijevodi (Istorija srpskoga naroda A. Majkova, 1858. i dr.) važni su jedino za srpski jezik i književnost, a isto tako i njegova izdanja djela starije srpske književnosti (Teodosijev Život Svetoga Save, 1860; Nikoljsko evanđelje, 1864; Domentijanov Život Svetoga Simeona i Svetoga Save, 1865; Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih, 1966; Hvalov rukopis, 1871).