DÁVID, Antal

DÁVID, Antal, financijski stručnjak (? — ?). Do 1879. financijski je ravnatelj u Segedinu (Szeged), a 1879–83. ravnatelj financijskog ureda za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu. Kao dobra poznavatelja hrvatskog jezika te pristašu mađarizacije uputio ga je ugarski ministar financija G. Szapáry potkraj 1879. u Zagreb, gdje je započeo zdušno raditi na mađarizaciji Hrvatske s pomoću zajedničkih državnih službi. Posao mu je olakšan time što je u veljači 1880. morao odstupiti narodnjak, ban I. Mažuranić; na njegovo mjesto postavljen je unionist L. Pejačević te za podbana J. Živković. D. je ubrzo dobio epitet »apoštola državne ideje i propagatora mađarskog jezika« (Obzor, 1880, 74). Prvo je otvorio tečaj mađarskog jezika u Zagrebu, zatim podređenima uputio okružnicu o potrebi njegova učenja i povlasticama za one koji ga svladaju. Nastava je počela 1. VI. 1880, a prvi predavač bio je Dávidov zet, unionist Skender Vučetić. Međutim, »Davidova škola« izazvala je oštre prosvjede u javnosti i tisku, a zatim i žučnu raspru u Hrvatskom saboru. Posljedica toga bio je raskol u vladinoj Narodnoj stranci i osnutak Neodvisne narodne stranke (u rujnu 1880), kojoj su na čelu bili J. J. Strossmayer, F. Rački, M. Mrazović i dr. Proširujući mađarizaciju, D. je naredio postavljanje dvojezičnih natpisa na financijskim i carinskim uredima, iako je to bilo protivno odredbama Hrvatsko-ugarske nagodbe, prema kojoj je službeni jezik zajedničkih ureda u Hrvatskoj i Slavoniji bio samo hrvatski. Utvrđeno je da je D. još 1880. dao samovoljno izraditi takve natpise i čekao priliku da ih izvjesi. Budući da su prvi pokušaj u Zagrebu iste godine onemogućili Mrazović i Pejačević, odlučio je to učiniti u pokrajini te do 1882. ostvario naum u Osijeku, Vukovaru, Zemunu, Novoj Gradiški, Karlovcu i Senju, a zatim i u Zagrebu noću 6/7. VIII. 1883, baš kad je Pejačević boravio u Budimpešti. Postavivši grbove u Gundulićevoj i Opatičkoj ul., uputio je svojim organima uprave zahtjev da promijene i pečate, tj. da i na njima budu mađarski natpisi. Novu Dávidovu protunagodbenu provokaciju oštro su napali neodvišnjaci u svojem listu Pozor, a zatim i zagrebačka pravaška omladina. Nakon nekoliko pokušaja, Zagrepčani su zbacili »Davidove table« 15. VIII. 1883. i nakon toga organizirali protumađarske demonstracije. Njima su se već idućih nekoliko dana pridružili Karlovčani, Senjani, Novogradiščani, a nemiri su izbili i u drugim gradovima gdje su bili postavljeni »cimeri« ili »grbe«, tj. grbovi s mađarskim natpisima. Kad su se 26. i 27. kolovoza podignuli seljaci Hrvatskog zagorja, bio je to znak za masovni narodni pokret u Hrvatskoj, koji je zahvatio Hrvatsko zagorje, Prigorje i bivšu Vojnu krajinu. Dávidove mađarizatorske provokacije, zamišljene u Budimpešti, nisu bile uzrok nego samo povod narodnom pokretu, ali su one potaknule nemire u Hrvatskoj, odgovor redovite vojske i mnogobrojne žrtve, pa i krizu dualističkog sustava u Austro-Ugarskoj. Ban i podban morali su odstupiti, za komesara je u Hrvatsku upućen carski general H. Ramberg, a D. je potajno 31. VIII. 1883. napustio Zagreb i vratio se u Mađarsku. Iako je hrvatski oporbeni tisak Dávida nazvao »agentom provokatorom« ugarske vlade, Szapáry je nastojao da ga nakon ugušivanja narodnog pokreta vrati u Hrvatsku. Kad je to Ramberg spriječio, poslan je potkraj 1883. na istu misiju okupacijskoj upravi u Bosnu i Hercegovinu.