DAVID VON RHONFELD, Emil

DAVID VON RHONFELD, Emil (Emilian), general, namjesnik i vojni zapovjednik u Dalmaciji (Prag, 1. VII. 1837 — Beč ?, između 1914. i 1917). Sin pukovnika Franza, kojemu je 11. IV. 1846. podijeljeno plemstvo i pridjevak Edler von Rhonfeld. U Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt) stupio 23. XI. 1848. Kao potporučnik 14. lovačkog bataljuna dopunski se školuje 1858/59. u Ratnoj školi u Beču. God. 1859. kao kapetan sudjeluje u ratu Austrije protiv Pijemonta i Francuske Napoleona III. u Italiji, a također i 1866. u ratu Austrije s Italijom i Pruskom. God. 1868. postao majorom, 1872. potpukovnikom, a 1875. pukovnikom. Kao zapovjednik 29. pješačke pukovnije (od 1876) sudjelovao 1878. u vojnim operacijama za okupacije Bosne i Hercegovine. Sa svojom pukovnijom boravio 1879. u Komáromu u Ugarskoj, a 1880–83. u činu general-majora (od 4. XI. 1880) zapovjednik je 17. pješačke brigade u Pragu. God. 1884/85. časnik je u štabu XIV. vojnog zapovjedništva u Innsbrucku, a 1886–90. kao podmaršal (od 23. IV. 1886) u štabu XV. vojnog zapovjedništva u Sarajevu, gdje je 1889. zamjenik glavnog zapovjednika za Bosnu i Hercegovinu, baruna I. N. Appela. Dne 13. X. 1890. imenovan je namjesnikom i vojnim zapovjednikom u Dalmaciji (zakletvu caru položio 16. listopada). Tom prilikom pisano je u dalmatinskom tisku (Narodni list, 1890, 15. X) o njegovu hrvatskom podrijetlu. Iste godine postaje i pravim tajnim savjetnikom te dobiva počasni naslov utemeljitelja 72. ugarske pješačke pukovnije. U generalski čin Feldzeugmeistera promaknut je 27. X. 1893. Za njegove uprave u Dalmaciji Namjesništvo je nastojalo oko regulacije vodâ i isušivanja močvarnih predjela (uređenje Solinskog blata oko 1893), gradnje prometnica u kopnenom dijelu te promicanja gospodarstva (osnutak pokusne stanice za unapređenje vinogradarstva u Splitu oko 1894; iste godine raspisan je i natječaj za gradnju električne centrale u Zadru). U odgovoru bečkoj vladi (ministar predsjednik E. von Körber), koja je 1900. Namjesništvu dostavila svoj nacrt uređenja jezičnog pitanja, zauzeo se da se u državnim uredima u Dalmaciji (osim u vojsci) ne uvodi njemački nego hrvatski kao službeni jezik, budući da prema posljednjemu statističkom popisu tim jezikom govori 96% pučanstva u pokrajini. Umirovljen je 1901; 1902. dobio je barunsku titulu, a 1908. imenovan je pješačkim generalom. Nakon umirovljenja, živio u Beču, gdje je vjerojatno umro za I. svjetskog rata. Prigodom 40-godišnjice njegove vojničke službe Jovan Šarić, pravoslavni svećenik iz Benkovca, posvetio mu je i tiskao pjesmu (Zadar 1895; isti autor izdao je u Zadru 1898. i svoju pjesmu posvećenu Davidovoj supruzi Mariji).