DE GRASSI, Antun Dominik (de Grassy, Graci, Gracy, Graczi, Graczy, Graty), liječnik (XVIII. st.). Pretpostavlja se da je došao iz Italije. U pol. XVIII. st. bio županijski fizik u Varaždinu imajući mnogo pacijenata, nekih i u Zagrebu. Osim toga, 1768. u Varaždinu i okolici secirao je životinje uginule od stočne kuge te na temelju obdukcijskih nalaza davao mišljenja i preporuke za njezino suzbijanje. Gotovo u svim bolestima propisivao je živu, a kad je nakon nekoliko incidenata utvrđeno da je lijek sadržavao previše žive, određena je istraga, koju su vodili državni liječnici I. Verbega i M. Hinterholzer. D. je u svoju obranu sastavio spis Descriptio mechanico-organicae ... curae, u kojem tvrdi da je uspješno liječio nekoliko tisuća bolesnika, te se poziva na Đ. Baglivija, Rotarija i druge liječnike koji su svojim ispitivanjima dokazali da živa nije otrov. Njegova je gledišta napao 1770. M. Hinterholzer u knjizi Animadversiones, tvrdeći da je liječenje živom pomodarstvo i iznoseći svoje mišljenje o opasnosti trovanja pri terapiji. Kad je iste godine Hrvatsko kraljevsko vijeće objavilo da se pravo liječenja može dati samo liječnicima koji posjeduju diplomu stečenu na kojem od sveučilišta Habsburške Monarhije, D. nestaje iz Varaždina, jer je vjerojatno imao diplomu nekoga talijanskog sveučilišta. Zbog samovoljna napuštanja dužnosti bio je suspendiran. U rujnu 1772. od kraljice Marije Terezije molio je dozvolu za povratak. Hrvatsko kraljevsko vijeće odobrilo mu je ponovni dolazak na mjesto fizika, ali ne na područje Varaždinske županije, opominjući ga da se mora dolično ponašati. Nije poznato je li se doista vratio u Hrvatsku.
DJELA: Descriptio mechanico-organicae susceptae, et feliciter terminatae convulsivae nervorum tensionis curae (u: M. Hinterholzer, Animadversiones in descriptionem curae physico-mechanico-organicae feliciter terminatae. Graecii 1770).
LIT.: L. Thaller: Povijest medicine u Hrvatskoj i Slavoniji od godine 1770. do 1850. Karlovac 1927. — G. Piasek: Antun Dominik de Grassi. Acta medicorum, 2(1976) str. 65–68.
Vladimir Dugački (1993)