DELAMARTINA, Antun (Dellamartina, Della Martina), pedagog (Čakovec, 11. II. 1717 — Zagreb, 19. II. 1767). Nakon gimnazijskog školovanja u Varaždinu, 1734. postao član franjevačke Provincije Sv. Ladislava. Filozofiju slušao u teološkog pisca E. Tauzesa u Generalnom učilištu drugog razreda u Varaždinu (1735–37), a teologiju u bogoslovnoj školi Generalnog učilišta prvog razreda u Zagrebu (1737–41). Neko vrijeme djeluje u Ormožu i Sigetu kao propovjednik (1741–45) te kao odgojitelj mladih franjevaca u Ormožu i Kloštru Ivaniću (1747–49). God. 1743. položio ispit za profesora filozofije. Nakon što je (1745–47) predavao filozofiju u Generalnom učilištu drugog razreda u Pečuhu, stekao je i kvalifikaciju profesora teologije, pa je predavao najprije u Pečuhu (1750–57) i zatim u zagrebačkom Generalnom učilištu prvog razreda (1757–60). Zbog uspješna desetogodišnjeg djelovanja u bogoslovnim školama, kao član skupine mladih profesora teologije koji su 1750. kritički prosuđivali rad bogoslovnih škola u Pečuhu i Zagrebu, dobio je 1760. od vrhovnih školskih oblasti u Franjevačkom redu najviši prosvjetni naslov »lector jubilatus« i potom bio postavljen za dekana zagrebačkoga Generalnog učilišta prvog razreda (1762–67) da bi spriječio dalje nerede među studentima i profesorima. U međuvremenu obavljao i službe poglavara samostana u Čakovcu (1760–62) te vijećnika Provincije (1762–65).
LIT.: Protocollum decretorum Caesareo-regium Provinciae S. Ladislai (rkp. u Arhivu Provincijalata Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu). — K. Horvat: Zapisci (od 1752–1759) Ivana Josipovića, župnika križevačkoga. Starine, 1913, 34, str. 354. — F. E. Hoško: Škole Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ladislava (1613–1783). Zagreb 1968, 53, 54.
Franjo Emanuel Hoško (1993)
