DELIŠIMUNOVIĆ

DELIŠIMUNOVIĆ, plemićka obitelj. Obiteljsko ime zabilježeno je u dokumentima u oblicima Delisimonovich, Dellisimunovich, Delljsimonovich i Dellissimunovich. Prvotno su se zvali Radojčić, a novo prezime nastalo je od nadimka Delišimun (delija Šimun) što ga je nosio sin Ivana Radojčića Šimun. On je oko 1530–37. bio kaštelanom Klisa (R. Lopašić). Prema istom piscu, obitelj je s područja Klisa preselila u Pokuplje. Tamo su posjedovali imanje Radojčić-Kaštel kraj Duge Rese, po kojem u XVII. st. nose pridjevak od Radojčića. Svi muški članovi obitelji bili su u vojnoj službi u Vojnoj krajini. Šimunov sin Petar bio je kapetan u Gvozdanskom i 1584. posljednji kaštelan Blagaja na Korani, prije nego su ga osvojili Turci. Njegov sin Franjo bio je potkapetan Žumberka (oko 1636). Od XVII. st. obitelj posjeduje imanja Kostanjevac (po kojem nose pridjevak od Kostanjevca) i Petričko Selo u Žumberku. U XVII. st. isticao se Franjin sin Krsto Delišimunović ili Radojčić od Kostanjevca (umro oko 1696). Bio je konjički časnik na području oko Karlovca, potom kapetan u Tounju (1648–53), potkapetan u Žumberku (1654. i 1668), kapetan u Turnju (Križanić-Turnju, na utoku Mrežnice u Koranu) i Vražiću (1655–70) te ujedno zapovjednik straže u Hojsić-Kaštelu na Mrežnici. Biran je i u različne komisije (1656. i 1658. zbog nezadovoljstva stanovništva u Vojnoj krajini postupcima vojnih zapovjednika te 1659. u vezi s naseljivanjem područja Gackog polja). Iste godine kralj Leopold I. potvrdio mu je plemstvo te podijelio grb njemu i njegovim rođacima Delišimunovićima – Matiji I, Matiji II, Jurju, Ivanu I, Ivanu II, Andriji, Gašparu i Petru, koji je nosio pridjevak »de Petrichevacz« (od Petričkog Sela). Krstin boravak u Ljubljani 1660. na čelu odreda hrvatske konjice u povodu boravka Leopolda I. u tom gradu zabilježen je u jednom suvremenom spisu (Lorenzo de Churelicz: Breve e succinto racconto dell viaggio dell’imperatore Leopoldo. Beč 1661, str. 99). Za zrinsko-frankapanske urote 1670/71. ostao je vjeran kralju i sudjelovao u pustošenju posjeda njezinih sudionika (također dvora Zrinskih Pribića te grada i posjeda F. Bukovačkoga, Turnja u selu Draga kraj današnje Gorice Svetojanske u okolici Jastrebarskog). Turanj je 1677. dobio kao nagradu za vjernost kralju (uveden u posjed 1678. skupa s obitelji Oršić; ubrzo postaje jedinim vlasnikom). Ranije je (1649–57) posjedovao imanje u predjelu Švarča kraj Karlovca, a od 1650. dvor Gradac u karlovačkoj okolici. Barunsku titulu dobio je 9. VIII. 1675 (proglašeno u Hrvatskom saboru 1678) skupa s Franjom Krstom Jelačićem, sinom Ivana (Janka) Jelačića, s kojim je Krsto bio u srodstvu preko svoje druge žene Marije, udovice Andrije Gušića (žena Ivana Jelačića bila je Marijina kći iz prvog braka). Budući da nije imao djece, Krsto je 1676. posinio Franju Krstu Jelačića, koji je uzeo njegovo prezime i naslijedio njegove posjede. Prije 1690. Krsto je bio zapovjednik u Plaškom te karlovački podgeneral (Lopašić). Posljednji se put spominje 1696. Njegov posinak Franjo Krsto sudjeluje 1693. u vojnim akcijama oko rijeke Une, od 1695. potkapetan je u Sredičkom, potom zapovjednik kupske i prekogorske Krajine i potkapetan kraljevstva, a 1702. zapovjednik Gornjeg polja, Glinske i Planinske krajine. Iste godine bavio se pitanjem podređivanja Varaždinskoga generalata banskoj upravi (supotpisnik je spisa o tome 20. V. 1702; objavio E. Laszowski). S Franjom Vragovićem 1704. zapovijeda hrvatskom vojskom koja je bila upućena u Ugarsku za ustanka Ferenca II. Rakóczyja, a 1705. promaknut je u čin pukovnika i imenovan zapovjednikom Kostajnice. God. 1706/07. nije se odazvao pozivima bana I. Pálffyja da skupi vojsku u prekokupskoj Krajini i krene na Dravu. Na području kojim je zapovijedao bilo je u to doba nemira među krajišnicima. Tako je sudjelovao u gušenju prve »vlaške« bune u Banskoj krajini (1700–03) te kupske bune 1708, također na području Zamršja, gdje je imao posjed i kuriju. O tome djelomice svjedoči i njegova korespondencija s početka XVIII. st., koja najvećim dijelom sadržava podatke o prilikama na graničnom području te o kretanjima i postupcima Turaka i sl. (objavili Laszowski i F. Rački). God. 1708. podijeljena mu je grofovska titula i novi (prošireni stari) grb. God. 1712. sudjelovao je u radu Hrvatskog sabora za donošenje hrvatske Pragmatičke sankcije o ženskomu nasljedstvu dinastije Habsburgovaca i bio izabran u izaslanstvo koje je saborske zaključke trebalo predati kralju, ali u Beč nije otišao. U crkvi pavlinskog samostana u Sveticama dao je, vjerojatno na poč. XVIII. st., podignuti glavni oltar, na kojem se nalazio njegov grb (Lopašić; oltar je sačuvan, ali bez grba). Umro je 2. V. 1712. u Gori kraj Petrinje. Nije imao potomaka. Njegove posjede naslijedila je njegova žena Barbara Sidonija, kći Ivana Peranskog, koja je i sama imala mnogobrojne posjede (Brlog, Paraduš, Drežnik, Trešćeno i dr.). Za života nadarila je mnoge crkve, posebice samostan u Sveticama, kojemu je ostavila posjed Trešćeno. Oporukom od 6. VIII. 1712. podijelila je i ostala svoja imanja crkvama i samostanima. Umrla je u Paradušu 27. III. 1713. i bila pokopana uz svoga oca u samostanskoj crkvi u Sveticama (kripta pred oltarom Sv. Antuna Padovanskog). — Delišimunovići iz sporedne grane dobili su potvrdu svog plemstva 31. I. 1686. Jedan je ogranak imao kuriju u Perancu u župi Pribić (1741). U drugoj pol. XVIII. st. (1779) Delišimunovići se u Žumberku spominju kao plemići jednoselci. Njihovi potomci žive i danas u Petričkom Selu.