DELIVUK, Marko

DELIVUK, Marko, komorski upravitelj (Delivuki, zaselak u Golubićima, Žumberak, oko 1756 — Zagreb, 2. I. 1837). Kao gojenac grkokatoličkog biskupa Josipa Bastašića završio pravo. Službovao u Srijemskoj županiji, najprije kao plemićki sudac, zatim kao bilježnik i drugi podžupan (1786–90). U veljači 1787. podnio molbu za upis u »Knjigu plemića« te podastro dokaze o plemstvu svoje obitelji. God. 1800. ponovno podnosi molbu Zagrebačkoj županiji za priznanje plemstva. Već kao podžupan Srijemske županije bio je povezan s I. Martinovićem, kasnijim vođom jakobinske urote. Ovaj je predlagao da D. postane upravitelj komorskih dobara u Somboru, te veliki župan Bačke županije (V. Fraknói). Nije isključeno da je upravo Martinovićevim zauzimanjem postao i tajnikom Ugarske komore. U izvješću, koje je podnio predsjedniku carske tajne policije Ferencu Gotthardiju 29. III. 1792, iznoseći podatke o ugarskim prosvjetiteljima, Martinović je predložio imenovanje Delivuka za komorskog savjetnika u Pešti. U toj je ulozi trebao putovati u Hrvatsku i sprečavati utjecaj prosvjetitelja (iluminata). Njegova povezanost s Martinovićem utjecala je očito i na njegovo priklanjanje demokratskim idejama koje su promicali jakobinci. Na preslušanjima i u izjavama koje je davao u sudskom procesu Martinović ga ubraja među »hrvatske demokrate« zajedno sa zagrebačkim biskupom M. Vrhovcem, prisjednikom Banskog stola Josipom Petrovićem, križevačkim podžupanom Ladislavom Marićem, tajnikom biskupa Vrhovca Karlom Vukasovićem te riječkim guvernerom Aleksandrom Paszthoryjem. Nisu poznati razlozi zbog kojih je Martinović u istrazi teretio krug »hrvatskih demokrata«, koji su, nema sumnje, simpatizirali njegove ideje, a bili su njegovi znanci i prijatelji. On je, dapače, najviše optuživao biskupa Vrhovca, koji je među njima bio kao demokrat najpoznatiji, ali je ujedno izjavio kako je »u Kraljevini Hrvatskoj demokracija već uhvatila veliki zamah«. U pismu redarstvenom uredu i na kasnijim preslušanjima Martinović je iznio kako je hrvatsku revolucionarnu pjesmu što je visjela na »stablu slobode« u Zagrebu u svibnju 1794. njemu predao upravo Delivuk. Međutim, kako mu nije rekao tko je njezin autor, pretpostavljao je da su je napisali biskup Vrhovac ili J. Petrović odnosno K. Vukasović ili sam Delivuk. K tome je dodao kako mu je D. spomenutu hrvatsku revolucionarnu pjesmu dao s izrazom neke nutarnje radosti i riječima: »Vidiš li kakvih ima u Hrvatskoj«. Zbog sumnje da je bio povezan s jakobincima, protiv Delivuka je 1794. podnesena tužba i on je po nalogu palatina Leopolda preslušan. Na preslušanju nijekao je svoje sudjelovanje u uroti. Priznao je jedino da je spomenutu pjesmu dao Martinoviću i Józsefu Hajnóczyju, jednome od glavnih ideologa i vođa jakobinske urote u Ugarskoj. Kada je ministar grof Karl Zinzedorf branio pred Dvorom biskupa Vrhovca, on je polazio upravo od apsurdnosti tvrdnje da jedan biskup, koji je uživao velike povlastice i prednosti postojećega političkog sustava, može biti pristaša takvih »demokratskih« ideja koje su širili jakobinci. To je bio, čini se, i glavni razlog da ni biskup Vrhovac ni ostali »hrvatski demokrati« nisu bili osuđeni na tom procesu, unatoč teškim optužbama što ih je na njihov račun bio iznio Martinović. Ipak su Delivuka i poslije sumnjičili. Nakon smrti palatina Leopolda, koji ga je oslobodio krivnje, glavni državni tužilac János Németh podnosi caru predstavku u kojoj izlaže njegove veze s Hajnóczyjem i Martinovićem. On je ponovno preslušan 1795. I dalje je poricao da je bilo kako upleten u urotu te da je pisac slobodarske pjesme, ali nije zanijekao svoje prijateljske veze s Martinovićem i drugim optuženim jakobincima. Na kraju je predloženo da se otpusti iz službe, iako nije bio osuđen. I poslije, kada je trebao nastupiti na novu dužnost komorskog upravitelja u Zagrebu, tome se suprotstavljao Németh, koji je i drugi put protiv njega vodio istragu. Unatoč tome, on je imenovan komorskim upraviteljem u Zagrebu 1800. i na toj dužnosti ostao do svoje smrti. Njegovo imenovanje na taj položaj povezano je i s reformom Komorskog upraviteljstva u Zagrebu, u kojega su djelokrugu bili solni uredi, tridesetnica te uprava Školskog i Vjerskog fonda. Budući da je tada djelokrug Komore bio sveden na imanja Vrbovsko i Fužine, a tek privremeno na fiskalnu administraciju dobara Veliki Tabor i Miljana, Ugarska je komora dekretom od 24. IX. 1800. odredila da se, mjesto prijašnje uprave, postavi upravitelj bez ovlasti za gospodarska pitanja. Osnovna mu je zadaća bila zastupati kraljeve probitke u sporovima te biti kraljevim povjerenikom u gradovima. D. je nastojao da sva državna dobra dođu u djelokrug komorskog upravitelja u Zagrebu te da se uspostavi jedinstvena gospodarska i fiskalna politika na cijelom području komorske uprave u Hrvatskoj. Međutim, primorska dobra, koja su od 1785. bila pod upravom Riječkoga gubernija, ostala su to i dalje. Za francuske uprave (1809–13) u djelokrugu komorskog upravitelja nije bilo čitavo područje prekosavske Hrvatske. Takvo je stanje ostalo i u vrijeme austrijske Kraljevine Ilirije sve do njezina priključenja Hrvatskoj 1822. Ni tada nije D. uspio ostvariti jedinstvenu upravu nad komorskim dobrima, jer je osnovano Komorsko nadzorništvo u Rijeci (1822) i podređeno Riječkom guberniju. Takvo je stanje ostalo do njegove smrti, premda je Dvor dekretom od 13. III. 1828. htio Riječko nadzorništvo pridružiti Komorskom upraviteljstvu u Zagrebu. God. 1833. izradio je elaborat o organizaciji komorske uprave u Hrvatskoj s njezinim historijatom 1756–1833. i uputio kralju Franji I (Unterthänigste Vorstellung des königlichen Agramer Cameral Administrators Marcus von Delivuk, wegen zweckmässigeren und dem allerhöchsten Dienste vortheilhafteren Organisation der in Croatien vorkommenden Cameral Geschäfte). U tom spisu ponovno naglašava potrebu stvaranja jedinstvene komorske uprave, s onom istom ulogom i značenjem kakvo je imala u vrijeme Josipa II. Prema njegovoj zamisli toj upravi se imala pridružiti i fiskalna direkcija u Zagrebu. Do sjedinjenja i stvaranja jedinstvene uprave ipak nije došlo. To je spriječila Ugarska kraljevska komora. Kao komorski upravitelj D. je 1803. postao i kraljevski savjetnik i prisjednik Banskog stola u Zagrebu. Izvori za njegovo djelovanje pohranjeni su u Arhivu Hrvatske (zbirka Komorska uprava u Zagrebu 1800–1836).