DEMETER, Dimitrija (Dimitrije), književnik i kazališni djelatnik (Zagreb, 21. VII. 1811 — Zagreb, 24. VI. 1872). Pripadao trgovačkoj obitelji grčkog podrijetla pa prve književne radove piše novogrčki. U Zagrebu polazio gimnaziju (1821–27), a filozofiju studirao u Grazu (1827–29); tu se upoznao s Lj. Gajom i bio jedan od osnivača Ilirskoga kluba. Do tada je već na novogrčkom napisao tragediju klasicističke strukture i arhaizirana jezika Virginija, dramu Odron, koja je izgubljena, te lirske pjesme predromantičarskih obilježja. Studij medicine nastavio u Beču (1829–34), družeći se s budućim hrvatskim preporoditeljima J. Užarevićem, Lj. Vukotinovićem i F. Kurelcom. Beč je utjecao na Demetrovo opredjeljenje za kazalište. Od 1834. studirao u Padovi, gdje je 1836. diplomirao i obranio disertaciju o meningitisu. Na povratku u Zagreb posjetio je Grobničko polje, što ga je nadahnulo za istoimenu poemu, koju je objavio u Kolu 1842 (br. 1, str. 1–38). Iako je i za studija pisao te A. Mažuraniću i Gaju pomagao pri osnivanju Novina i Danice, pozornost je skrenuo 1838. knjigom Dramatička pokušenja, s programatskim predgovorom. Te je godine organizirao proslavu 200. obljetnice smrti I. Gundulića te o njemu za Danicu ilirsku napisao književnu raspravu. Potaknuo je prikazivanje Kukuljevićeve drame Juran i Sofija ili Turci kod Siska (Sisak 1839), a Sabor Ilirske čitaonice 24. I. 1840. povjerio mu je brigu o utemeljenju domaćega kazališta. Nakon kraće privatne liječničke prakse, potpuno se posvetio kazalištu. Organizirao je gostovanje novosadskoga Letećeg diletantskog pozorišta, koje u Hrvatskoj djeluje pod imenom Domorodno teatralno društvo, pratio glumce na njihovu putu u Sisak i Karlovac, pisao recenzije o predstavama (šifra D. D. D.); uređivao je i Izbor igrokazah ilirskog kazališta (Zagreb 1841–42). Tada nastaje tragedija Teuta, koju je zbog cenzure objavio u Beču 1844. Te je godine s I. Havličekom počeo u Karlovcu izdavati almanah Iskra; u njemu je tiskao novele postavši, uz Vukotinovića i I. Kukuljevića, jednim od začetnika te književne vrste u Hrvata. U drugom svesku istog almanaha (1846) objelodanio je Mažuranićev spjev Smert Čengić-age. God. 1845. preradio je libreto J. Cara za prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba V. Lisinskog. Utemeljio je i Društvo dobrovoljaca zagrebačkih (1847), koje je do 1854. nizom predstava uspješno održavalo svijest o potrebi hrvatskoga kazališta. Nepoćudan vlasti, dugo nije mogao dobiti namještenje, pa se tijekom 1840-ih uzdržavao uglavnom književnim i prevoditeljskim radom. Pisao je pjesme, pripovijesti, drame, književne i kazališne kritike te feljtone, koji su prethodili Šenoinim, i članke; pod svojim imenom, pseudonimima (Sincerus, Afratinović), inicijalima i raznim šiframa ili anonimno objavljivao je u Danici ilirskoj, Kolu, Iskri, Südslawische Zeitungu (koji je 1848–51, uređivao), Nevenu, Narodnim novinama, Leptiru, Domobranu, Svietu, Dragoljubu, Koledaru hrvatskoga pjevačkog društva Kolo i Hrvatskom sokolu. Za kazališne potrebe prepravio je (Ljubav i dužnost prema Zorislavi A. Gleđevića, Krvava osveta prema Sunčanici Š. Gundulića) i preveo pedesetak djela. Na hrvatski je prepjevao pjesme bana J. Jelačića (Zagreb 1861). Odmijenivši I. Mažuranića, od 1849. surađuje s V. Stefanovićem Karadžićem, B. Petranovićem, F. Miklošičem i dr. na izradbi terminološkog rječnika Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Oesterreichs (Beč 1853). U Danici ilirskoj sudjelovao je u polemikama o jeziku i pravopisu; napose se zauzimao za kazalište kao rasadište štokavštine. God. 1850. jedan je od potpisnika tzv. Književnog dogovora u Beču. Potkraj iste godine hrvatska ga vlada imenuje dramaturgom, a završava i libreto za operu Porin V. Lisinskog. Smrt glumice Franjice Vesel 1852. nadahnula ga je za dramu Der Eispalast (na temelju romana Ledeni dom I. I. Lažečnikova). U činovničku službu uveo ga je 1850. I. Mažuranić; imenovan je provizornim prevoditeljem banske vlade, zatim privremenim urednikom lista zemaljske vlade; god. 1854. perovođa je Namjesničkog vijeća, a 1856–62. urednik službenih Narodnih novina. God. 1861. Hrvatski sabor na Demetrov poticaj proglašava kazalište »zemaljskim zavodom«, čime je utemeljen stalni teatar. D. je imenovan upraviteljem i dramaturgom, a 1864–68. bio je i umjetnički ravnatelj. Tada je prvi put izvedena Teuta (1864), uz ozbiljne kritičke primjedbe A. Šenoe. Umirovljen je 1867, a 1868. postaje »literarnim ravnateljem« kazališta (umjetnički ravnatelj i dramaturg je mladi Šenoa). Te je godine napisao prigodnu igru Pomoć iznenada; na poč. 1870. pokreće i beletristički list Hrvatski sokol, ali ga zbog bolesti uskoro napušta. God. 1907. utemeljena je Demetrova nagrada za dramu. Njegova korespondencija objavljena je u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1909, 1950, 1956. i u Radu JAZU, 1969. Grčke mu je pjesme preveo i objelodanio Š. Jurić (Građa, 1962), a tragediju Virginija priredila je za tisak, prevela i komentirala Vesna Cvjetković-Kurelec (Rad JAZU, 1991). — Djelujući u okvirima hrvatskoga narodnog preporoda, D. je pridonio stvaranju u prvom redu nacionalnoga kazališta i scenske umjetnosti, potom periodike, novelistike i kritike. Najbolja su mu književna djela drama Teuta i poema Grobničko polje, u kojima se poslužio povijesnom građom. Teuta je najprije proglašena nacionalnom klasičnom tragedijom, zatim romantičarskom schillerovskom dramom o nesreći jednoga povijesnog naroda. Ozračje narodnog preporoda znatno je utjecalo na popularnost Teute no s vremenom ona pada u zaborav. Uprizorena u HNK 1991, nakon gotovo 60-godišnje stanke, ta Demetrova drama pokazala se vrijednim djelom nacionalne dramske baštine. Grobničko polje nesumnjivo je, uz Mažuranićev ep Smrt Smail age-Čengića i Vrazove Đulabije, jedno od najzrelijih djela hrvatske preporodne književnosti. Nastala pod Byronovim utjecajem, ova »tipična ranoromantičarska poema, prva te vrste u hrvatskoj književnosti« (M. Živančević), usprkos klasicističkim elementima, obradbom i motivima na najbolji način otkriva veze s književnošću europskog romantizma. Ulomak iz te poeme Pjesma Hrvata jedna je od najljepših preporodnih budnica, poznatija po prvom stihu Prosto zrakom ptica leti (uglazbio V. Lisinski). Demetrov neveliki opus izvornih književnih djela, adaptacija i prijevoda te ukupna preporodna i kazališna djelatnost pripadaju temeljima novije hrvatske kulturne i književne povijesti.
DJELA: Dissertatio inauguralis Medica de Meningitide, quam publicae disquisitioni submittit Demetrius Demetter Croata Zagrabiensis. Patavii 1836. — Dramatička pokušenja, 1. Zagreb 1838; 2. Beč 1844. — Ljubav i zloba. Izvorna opera u dva čina. Zagreb 1846, 1891. — Otac i sin. Crta iz petnajstog vieka. Zagreb 1882. — Teuta. Grobničko polje. Zagreb 1891. — Porin. Opera u pet činova. Zagreb 1897, 1921. — Teuta. Zagreb 1919. — I. Mažuranić, M. Mažuranić, D. Demeter: Djela. Zagreb 1958, 269–441. — Grčke lirske pjesme Dimitrija Demetra. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1962, 28, str. 472–523; posebno izd. Thessalonike 1965. — Članci, Grobničko polje, Teuta. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 31. Zagreb 1968, 29–204. — Dimitrija Demetra Grobničko polje (kritičko izd. priredio M. Živančević). Zagreb 1973.
LIT.: P. J. Šafařík: Dra. D. Demetra Dramatička pokušenja. Dio parvi. Danica ilirska, 5(1839) 4, str. 14–16. — Đ. Deželić: Dr. Dimitrija Demeter. Glasonoša, 2(1862) br. 29–30. — Isti: Teuta. Narodne novine, 30(1864) 54, str. 214. — A. Šenoa (A. Š.): O hrvatskom kazalištu. Pozor, 5(1866) 4–20. IX. — F. Marković: O Dru Dimitriju Demetru kao dramatiku ilirske dobe. Rad JAZU, 1885(1886!) 80, str. 73–99. — (V. Mažuranić): Dr. Dimitrija Demeter. Vienac, 23(1891) 52, str. 825–830. — V. Dukat: Neke shakespearske reminiscencije u Demetrovoj »Teuti«. Školski vjesnik, 8(1901) str. 562–570. — V. Deželić: Spor Dimitrije Demetra i Augusta Šenoe. Prosvjeta (Zagreb), 12(1904) 16, str. 499–502; 17, str. 531–534; 18, str. 556–558; 19, str. 588–591. — S. Miletić: Hrvatsko glumište, 1–2. Zagreb 1904. — (B. Gavella): Demeter Feier im Nationaltheater. Agramer Tagblatt, 26(1911) 289, str. 6–7. — Nanovo uvježbana »Teuta«. Teater, 5(1932) 15/16, str. 3–8. — J. Badalić: Puškin u hrvatskoj književnosti. Zagreb 1937. — A. Barac: Demetrove misli o književnom jeziku. Hrvatski jezik, 1(1938–39) 4/5, str. 79–84. — M. Fotez: Dimitrije Demeter. Književni tjednik, 2(1942) 26, str. 3–4. — S. Batušić: Domaći dramski repertoar na zagrebačkoj pozornici (1841–1941, 1945–1949). Hrvatsko kolo, 2(1949) 2/3, str. 565–598. — M. Matković: Dramaturški eseji. Zagreb 1949, 151–237. — A. Barac: Hrvatska novela do Šenoine smrti. Rad JAZU, 1952, 290, str. 5–64. — Isti: Književnost ilirizma. Zagreb 1954. — S. Ježić: Dimitrija Demeter (uvod, bibliografija i literatura u: I. Mažuranić, M. Mažuranić, D. Demeter, Djela. Zagreb 1958, 237–249, 250–255, 256–262). — Š. Jurić: Grčke lirske pjesme Dimitrija Demetra. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1962, 28, str. 463–533. — J. Ravlić: Dimitrija Demeter. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 31. Zagreb 1968, str. 7–25. — D. Suvin: Norme hrvatske povijesne dramatike do »Dubrovačke trilogije«. Forum, 10(1971) 3, str. 457–492. — J. Badalić: Rusko-hrvatske književne studije. Zagreb 1972. — B. Hećimović: Dimitrija Demeter kazališni pregalac i književnik. Croatica, 4(1973) 5, str. 107–129. — M. Živančević: Dimitrija Demeter. Studija o pjesniku (s bibliografijom i literaturom). Zagreb 1973, 5–56, 151–172, 175–198. — N. Batušić: Hrvatska drama od Demetra do Šenoe. Zagreb 1976. — J. Vončina: Dimitrija Demeter prema jeziku starije hrvatske književnosti. Mogućnosti, 26(1979) 2/3, str. 332–353. — M. Medar: Iz ostavštine Dimitrija Demetra. Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 1984, 3/4, str. 2. — N. Batušić: Hrvatska drama XIX. stoljeća. Split 1986. — Isti: Naslagama vremena usprkos. Vjesnik, 52(1991) 10. V, Pr., str. 7. — V. Cvjetković-Kurelec: »Virginija« Dimitrije Demetera kao jezičnopovijesni dokument. Rad HAZU, 1991, 452, str. 303–334.
Vinko Brešić (1993)
