DENZLER, Juraj

DENZLER, Juraj, arhitekt (Zagreb, 12. IV. 1896 — Zagreb, 27. IX. 1981). U rodnom gradu polazi niže razrede realne gimnazije, a nakon završene Graditeljske škole (1915) zapošljava se u građevnom poduzeću »E. Eisner i A. Ehrlich«. Arhitekturu studira na Technische Hochschule u Beču (1918/19) i na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu, gdje diplomira 1924. Kraće vrijeme radi u atelijerima H. Ehrlicha i E. Šena (Schön) te vodi radove građevnog poduzeća »Kreković« u Zagrebu. Osamostalivši se, često surađuje s arhitektima M. Kauzlarićem (1925–31) i S. Kliskom. Nakon prvih javnih uspjeha, Šenov je asistent na katedri za graditeljstvo Tehničkog fakulteta u Zagrebu 1930–34. God. 1935. prelazi kao honorarni nastavnik na katedru za povijest i oblike arhitekture, gdje je potom docent (od 1935), pa izvanredni (od 1940) i redoviti profesor (od 1949. do umirovljenja 1966). Dopisnim članom JAZU postao je 1977. — Svoje prvo veće djelo, palaču Mikuličić na Ribnjaku u Zagrebu (1924) D. je koncipirao klasično, no već u zgradi Higijenskog zavoda u Rockefellerovoj ul. (1925, s Kauzlarićem) navješćuje nova shvaćanja starih zakona arhitekture. Put vlastita stvaralačkog pročišćenja pokazuje oblikovanjem nekoliko stambenih zgrada (1925–30), transformatorske stanice na Rooseveltovu trgu (1927) i Doma duhovnih vježbi Družbe Isusove na Jordanovcu (1927) u Zagrebu, Gradske vijećnice u Sušaku (1929) te nekih obiteljskih kuća. Potpuno novu arhitekturu u duhu funkcionalizma ostvaruje palačom Srpske pravoslavne općine u Preobraženskoj ul. (1929, sa Kliskom), a novu konstruktivnu estetiku željezničkim nadvožnjacima u Savskoj cesti, Jukićevoj i Kranjčevićevoj ul. u Zagrebu (1929, s Kauzlarićem). Sljedećih godina gradi kapelicu Majke Božje Sljemenske na Sljemenu povrh Zagreba (1931) – vrhunsko djelo naše moderne arhitekture, zatim u Zagrebu crkvu Sv. Antuna na Sv. Duhu i vodovod na Jordanovcu (1932), palaču Gradskih poduzeća (danas »Elektra«, 1932/33) – svoje najzrelije djelo, kapelicu u Remetincu (1934), stambenu zgradu u Martićevoj ul. (1939), Školu za gluhonijemu djecu u Nazorovoj ul. (1940, s V. Potočnjakom) i nekoliko grobnica na Mirogoju, a izvan Zagreba isusovačku crkvu u Beogradu (1933), Okružnu blagajnu u Zemunu (1933, s Kauzlarićem) i vilu na Bledu (1935). Obnovio je kulu Kamenitih vrata u Zagrebu i uredio njezin interijer za sijelo Braće hrvatskog zmaja (1938). Nakon II. svjetskog rata projektira i izvodi zgradu Geodetskog odsjeka Tehničkog fakulteta (danas »Ghetaldus«) u Harambašićevoj ul. (1947–50), dovršenje Ekonomskog fakulteta (1950), nadogradnju četvrtoga kata Arhitektonskog fakulteta (1960) te interijer, prilazno stubište i uređenje okoliša zgrade Rektorata Sveučilišta u Zagrebu (1965–76), veliki stambeni blok u povijesnoj jezgri Zadra (1956, sa Senom Sekulić-Gvozdanović) te obnovu Staroga grada u Sisku (1961) i tvrđave Nehaj u Senju (1966, s Melitom Viličić). Izradio je više od 50 natječajnih i drugih neizvedenih projekata, među kojima su Gradska vijećnica u Sušaku (1927, I. nagrada), izložbeni paviljon u Zagrebu (1930, I. nagrada), studije gradskih paviljona za Zagreb (1930, s Kauzlarićem, I. nagrada), Banovinska palača (1930. i 1937, s Kauzlarićem) i Oceanografski institut (1930) u Splitu, osnovne škole u Splitu i Varaždinu (1930, s Kauzlarićem), crkva Sv. Ćirila i Metoda u Sušaku (1931, I. nagrada), Okružni ured u Mariboru (1934, s Kauzlarićem, I. nagrada), stambeno-poslovna zgrada u Bogovićevoj ul. (1935), Obrtni dom (1937) i Oficirski dom (1937, I. nagrada) u Zagrebu, banka u Beogradu (1937), Okružni ured u Sarajevu (1937), crkva Sv. Antuna u Crikvenici (1938), palače Obrtnog društva u Beogradu (1938) i »Gospodarske sloge« u Zagrebu (1938), Pomorsko-trgovačka akademija u Dubrovniku (1938), Ekonomski fakultet (1939) i uredska zgrada na Strossmayerovu šetalištu (1940, s Kauzlarićem) u Zagrebu, franjevački samostan u Fojnici (1940), palača »Dubrovačke plovidbe« u Dubrovniku (1940) te više obiteljskih kuća i vila. Izradio je planove za termoelektranu »Zagorje« kraj Konjščine (1938–45), hidroelektranu »Zavrelje« kraj Dubrovnika (1948–50), za mnoge energetske objekte i trafo-stanice (Sveta Klara kraj Zagreba, Zabok, Plase, Raša, Split i dr.). — U početku je D. pod utjecajem V. Kovačića i jake tradicije bečke škole, ali mu dekoracija sve više postaje prostorno funkcionalna. Potpuno odbacivši eklekticizam i tradicionalna shvaćanja, ostvaruje svoj izraz čistih, jednostavnih i funkcionalnih arhitektonskih oblika. Vrijednost njegove arhitekture uočljiva je u rasporedu građevnih volumena, čistoći i funkcionalnosti tlocrtnih rješenja te u modernom shvaćanju i primjeni novih materijala. Posebnu važnost pridaje arhitektonskim detaljima, koji mu služe za suptilno oblikovanje prostora, a da pri tome ne postanu sami sebi svrhom. Kao pedagog vlastitim je metodama odgojio nekoliko naraštaja istaknutih hrvatskih arhitekata. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« (1966) i Nagradu »Viktor Kovačić« (1971) za životno djelo te republičku Nagradu »Božidar Adžija« za cjelovit znanstveni i umjetnički rad (1977).