DIVERSIS, Filip de

DIVERSIS, Filip de (De Diversis de Quartigianis, Philippus), pedagog i humanist (prva pol. XV. st. — nakon 1452). Pripada građanskoj obitelji iz Lucce. Djed Niccolň Diversi spominje se 1370. u odboru građana koji su s predstavnicima plemstva sudjelovali u stvaranju ustava grada. Otac Giovanni živio je u progonstvu, gdje se Filip, najvjerojatnije, i rodio. De Quartigianis (prema pretpostavkama I. Božića) ime je materina patricijskog roda, kojim se De Diversis ponosio. Obrazovanje je stekao u Veneciji. God. 1421. zabilježen je kao »rector scholarum« u sestijeru i župi Sv. Pavla. U lipnju 1434. dolazi u Dubrovnik i sklapa s Malim vijećem ugovor o radu u gradskoj školi na dvije godine. Ugovor je obnavljan 1436. i 1438. Sve do njegove ostavke, koju je Malo vijeće prihvatilo 27. VII. 1441, bio je rektorom gradske škole. U Lucci je u listopadu 1441. izabran za učitelja, no u grad svojih predaka nije otišao. Ostao je u Veneciji i pismeno tražio da mu se vrati obiteljsko imanje (Supplicatio Philippi de Diversis ad Lucenses, Venecija 8. XII. 1441). Posljednja je vijest o njemu prijava za izbor mletačkoga kancelara u gradu Koróni na Peloponeskom poluotoku u kolovozu 1452. Za boravka u Dubrovniku znatno je utjecao na organizaciju nastave i odgoja. Iz odluka dubrovačkih vijeća vidi se da je u njegovo vrijeme dvokatnica u kojoj se čuvalo oružje pretvorena u školsku zgradu. Dvorana na donjem katu bila je namijenjena starijim slušaocima, a na prostranom i svijetlom gornjem katu, prema njegovu opisu, moglo se udobno smjestiti 160 učenika različne dobi. Poučavao je gramatiku, retoriku i klasičnu književnost te tražio da mu učenici napamet uče najvažnije dijelove njegovih predavanja (V. Adamović). Kao »artium doctor« i službeni orator držao je u Dubrovniku svečane govore. U rukopisu su se sačuvala tri koja je održao u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike u povodu smrti kralja Žigmunda (In funere Sigismundi imperatoris, 20. I. 1438), u povodu izbora Alberta za novoga ugarskog kralja (Pro electione regis Alberti, 26. II. 1438) i sljedeće godine nakon Albertove smrti (In funere eiusdem regis, 7. XII. 1439); sva tri rkp. u prijepisima XVII–XIX. st. nalaze se u Zbirci rijetkosti NSB (sign. R 3335) i u kodeksu br. 87 Knjižnice Male braće u Dubrovniku. U njima se pokazao vještim humanističkim govornikom i dobrim poznavateljem političkih prilika i dubrovačke diplomacije. Životno mu je djelo nevelik spis Počinje opis položaja, zgrada, državnog uređenja i pohvalnih običaja slavnoga grada Dubrovnika, koji je završio u siječnju 1440. U živim slikama i važnim detaljima opisuje život u Dubrovniku. Govori o položaju grada i njegovu podneblju, o građevinama u samom gradu i okolici, zatim prikazuje kako djeluju pojedine službe u gradu. Kao stranac, koji je dobro poznavao organizaciju života talijanskih gradova, mogao je objektivno uočiti i opisati sve bitne pojedinosti promišljene i dobro razrađene gradske uprave — od svjetovne i sudske vlasti do brige za obrazovanje, zdravlje i opskrbu stanovništva. U četvrtom poglavlju opisuje crkvene i svjetovne običaje Dubrovčana, pa čak i detalje ženskih nošnja. Djelo je važno i za lingvistička istraživanja. Izrijekom potvrđuje postojanje raguzejskog dijalekta dalmatskog jezika te navodi neke ekvivalente latinskim riječima (panis, pater, domus i facere = raguzejski pen, teta, chexa i fachir). Dubrovčani su po zakonskoj odredbi morali u upravi i gradskim službama govoriti latinskim jezikom, a ni hrvatskim ni talijanskim, kojim su se sporazumijevali sa strancima, najčešće Talijanima. Raguzejski je njihov vlastiti pučki jezik, koji je strancu teško razumljiv. Djelo je objavio V. Brunelli prema prijepisu iz XVIII. st. (Programma dell’ I. r. ginnasio superiore in Zara 1880–1882) i kao posebnu publikaciju. Hrvatski prijevod Ivana Božića objavljen je u časopisu Dubrovnik (1973, 3) i kao posebni otisak (Opis Dubrovnika. Dubrovnik 1983). Djelo je koristan izvor i za poznavanje dubrovačke umjetničke prošlosti i rane hrvatske renesanse. U Italiji D. nije ostavio znatnijeg traga.