ĐURĐEVIĆ, Bartul

ĐURĐEVIĆ, Bartul (Georgevits, Georgievicz, Georgievits, Georgieviz, Gyorgievits, Gyurgevits, Georgius Hongarus, Georgius Pannonius; Bartholomaeus, Bartholomeo, Bartol), pisac, putopisac i leksikograf (Mala Mlaka kraj Odre ?, oko 1506 — Rim ?, oko 1566). Osnovnu naobrazbu stekao pod pokroviteljstvom ostrogonskog nadbiskupa L. Szalkaya u Ugarskoj, gdje je i zaređen za svećenika. Za turskog napadaja na Ugarsku imanje mu je opljačkano, a on je u mohačkoj bitki 1526. bio zarobljen i odveden u ropstvo. Dva su ga mjeseca okovana u lance vodili po europskoj Turskoj i Maloj Aziji, gdje su ga zatim prodavali i preprodavali sedam puta. Prošao je sve tegobe robovanja: bio je prodavač vode, pastir, poljodjelac i konjušar. Proputovao je gotovo cijelo Tursko Carstvo i sudjelovao u ratu protiv Perzijanaca. Kao čovjek pun okretnosti i izvanredne fizičke i psihičke izdržljivosti Đ. nije klonuo duhom nego je, nakon višegodišnjih robovanja i nekoliko neuspješnih pokušaja, najposlije 1535. uspio pobjeći u Armeniju, a odatle u Siriju i Palestinu našavši utočište u franjevačkom samostanu u Jeruzalemu. Tu je ležao teško bolestan oko godinu dana. Nakon što je ozdravio, obišao je cijelu Svetu zemlju, ostavivši o tomu vrlo zanimljiv opis, u kojem se naziva »Bartholomeo Georgievicz di Croatia detto Pellegrino di Hierusalem«. Domogavši se oko 1542/43. Europe i domovine, hodočastio je — da ispuni zavjet učinjen u ropstvu — u Santiago de Compostela u Španjolskoj i u Rim. — Dugotrajno robovanje ostavilo je u Đurđevića dubok trag tako da je, u želji da što manje ljudi ponovi njegovo iskustvo, odlučio posvetiti sve svoje sile izgonu Turaka iz Europe, i to je obilježilo sav njegov kasniji rad. Glavni oblik njegove borbe bio je iznošenje istine o Turskom Carstvu, napose o političkim, vjerskim i vojnim prilikama u njemu te o položaju podjarmljenih kršćana. Nastojeći potaknuti kršćanske vladare na zajednički protuturski rat, proputovao je gotovo cijelom zapadnom Europom. God. 1544. boravio je u Brabantu, a 1547. sudjelovao je u Varadinu (danas Oradea u Rumunjskoj) na javnoj raspravi s učenim Turčinom Dervišem Čelebijom. God. 1544. počeo je objavljivati svoja djela u Antwerpenu, a onda u mnogim drugim europskim gradovima: Liègeu, Parizu, Lyonu, Rimu, Firenci, Londonu, Beču, Wormsu, Nürnbergu, Frankfurtu, Baselu, Wittenbergu, Strasbourgu, Krakovu, Pragu i dr. Pisao ih je na latinskom jeziku, osim opisa hodočašća u Svetu zemlju (Specchio della peregrinatione). Mnoga od njih sadržavaju autobiografske osvrte, koji omogućuju potanji uvid u njegov život i djelatnost. — Na kraju nekih djela dodavao je male dvojezične rječnike turskog, perzijskog, mađarskog i hrvatskog jezika. On je među prvima upoznao Europu s turskim jezikom. Na kraju djela De afflictione iz 1544. dodao je rječnik hrvatskog jezika u štokavsko-ikavskom narječju, pa je tako nastao prvi latinsko-hrvatski rječnik. Hrvatski rječnik dodavao je poslije i drugim djelima, napominjući da je hrvatski jezik raširen u Turskom Carstvu te da se upotrebljava i na sultanovu dvoru. Upozorio je također na međusobnu srodnost slavenskih jezika. Prevođenjem njegovih djela na druge jezike nastali su i drugi dvojezični rječnici: hrvatsko-francuski, hrvatsko-nizozemski i hrvatsko-engleski. Đ. je isto tako pisac talijansko-arapsko-hebrejsko-kaldejskog praktičnog rječnika, koji je, uz jednu zemljopisnu kartu Palestine, priložio drugom rimskom izdanju (1556) opisa svog hodočašća u Svetu zemlju. — Đ. je jedan od najvećih ondašnjih europskih promicatelja protuturske borbe i jedan od najodlučnijih pristaša jedinstva kršćanskih zemalja radi zajedničke obrane i izgona Turaka ne samo iz Europe nego i iz Male Azije. U tomu mu je glavno oružje bilo odlično poznavanje prilika u Turskom Carstvu i raširenost njegova djela u europskim zemljama. Njegova su djela pisana živahnim stilom jasno i jezgrovito s mnogo plastičnih slika, tako da su veoma utjecala kako na obične čitatelje tako i na one kojima su bila posvećena (car Karlo V, papa Pio V, poljski kralj Sigismund, austrijski nadvojvoda Maksimilijan, Philip Melanchton, Martin Luther i dr.). Budući da je Đ. svoja djela pisao samo petnaestak godina nakon prve opsade Beča, ona su bila rado čitana pa su doživjela velik broj izdanja i prijevoda na različite jezike, a on je postao jedan od prvih slavenskih pisaca čija su djela stekla veliku slavu u Europi.