ĐURĐEVIĆ, Stijepo

ĐURĐEVIĆ, Stijepo (De Georgiis, Di Giorgi, Đorđić, Zorzi), pjesnik (Dubrovnik, 1579 — Dubrovnik, 8. IX. 1632). Imao je nadimak Giman, možda prema lokalitetu na Lapadu. Nakon očeve smrti, brigu o obitelji preuzeo je djed Jakov (odatle patronimik Jaković). Osnovnu i srednju školu Đ. je pohađao u Dubrovniku, kad je rektor i glavni učitelj bio pisac iz Toskane Camillo Camilli, a repetitor Victor Bassegli. U studenom 1598. primljen je u Veliko vijeće. Godinu dana poslije postao je pisar, jer zbog nemirne naravi te čestih sudskih progona i presuda (1594–1608) nije dobijao istaknutije službe. Bio je osumnjičen i za ubojstvo. Optužen da je sudjelovao u organiziranju bijega svoga brata Jakova i braće Rastić, koji su bili osuđeni zbog podizanja ustanka protiv Turaka, pa i urote protiv Republike, Đ. je 1612. osuđen na četverogodišnje progonstvo, sa zabranom boravka na području Savoje i Mantove. Pošao je u Napulj, gdje su obitelji Rastić i Đurđević imale poslovne veze. Čini se da je neko vrijeme bio u Španjolskoj. Nije poznato kad se vratio u Dubrovnik. U siječnju 1619. izabran je u rodnom gradu za člana prizivnog suda i 1623. za privatnog odvjetnika. Obnašao je i druge službe (nadzor vina 1621, nadzor mjera 1625), a 1628. postao je kneževim zamjenikom (vikar). Iako je između 1620. i 1626. opet nekoliko puta suđen, bio je 1631. kandidat za kneza Republike, ali nije izabran. Obitelj je od 1621. prodavala imanja na Lopudu, u Janjini, Stonu i dr. Obiteljsko osiromašenje Đ. je donekle popravio oženivši se u kolovozu 1631. Marom iz ugledne obitelji Gundulićâ, ali je već 1632. umro. Pokopan je u obiteljskom grobu u dominikanskoj crkvi. Njegov prijatelj pjesnik I. Bunić Vučić u svom epitafu kazuje kako je Đ. sa svojim rano umrlim sinom bio posljednji izdanak te kuće. — Đ. je vjerojatno najprije pisao ljubavne pjesme, od kojih se sačuvalo samo nekoliko; tri je (Ljubav draga mene stavi; Ostaj zbogom, dušo moja! i Lijepe vile i gizdave) M. Pucić objavio u Almanahu Dubrovnik (1849) u sastavu Plandovanja Bunića Vučića. D. Pavlović drži ih Đurđevićevim, što u svojoj antologiji (1967) prihvaća i R. Bogišić, dok ih M. Ratković (Stari pisci hrvatski, 35, 1971) pridaje Buniću, a F. Švelec ne stavlja ih među Bunićeve (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 14, 1975). Pavlović zaključuje da je Đ. prvi dubrovački pjesnik koji je na poč. XVII. st. naznačio nov način pjevanja te naš prvi marinist. Preveo je Marinov sonet Anna, ben tu dall’anno nome prendi (Od godišta sva u sebi ...). Đ. je poznatiji po svom šaljivo-parodijskom spjevu Derviš(popularno Dervišijata), iako su tu pjesmu prije pripisivali S. Gučetiću (S. Crijević, S. Slade Dolci, F. M. Appendini, I. Kukuljević Sakcinski i Đ. Šurmin). Ne zna se kad je spjev napisao, ali ako se prihvati mišljenje da je sestinu u hrvatsku poeziju prvi uveo I. Gundulić u Suzama sina razmetnoga (1622), onda bi Stijepov spjev prema Pavloviću morao nastati između 1619. i 1631. Neki su skloniji mišljenju da je spjev nastao prije (Švelec, 1974). U njemu se mogu primijetiti odjeci talijanske parodijske lirike L. Medicija (spjev Nencia da Barberino) i njegovih sljedbenika. Po odabiru lika derviša, muslimanskog isposnika, po pogođenoj psihologiji i uvjerljivom pojmovnom sustavu, iz čega proizlazi i osebujna metaforika, Dervišje uistinu originalno djelo. Ako je možda i parodija šeste pjesme tzv. Čubranovićeve Jeđupke, on je kao tipična barokna tvorevina postao uzor kasnijim hrvatskim autorima (Bunić Vučić, V. Menčetić, I. Đurđević), iako je kolao samo u rukopisima. I spjev i njegov glavni lik izgrađeni su na kontrastu: ljubavni zanos stavlja se u usta iznemogla starca, čime se glavni predmet izvrgava ruglu. Kontrast je i osnovna mikrostrukturna podloga spjeva. Od Đurđevićevih djelâ objavljen je u XVII. st. tek njegov prepjev Sedam psalama pokornijeh kralja Davida (priredio P. Bogašinović, Padova 1686), što je i razumljivo za doba u kojem su protureformacijska nastojanja još uvijek bila živa. — Đurđevića kao pjesnika spominje već Ignjat Đurđević u svojem pismu dum Radu Miličiću (Miliću; 1709), zatim u zborniku Vitae et carmina ... (1716), a Crijević daje oskudnu biografiju uz neke pogrešne podatke koje ponavljaju Slade Dolci i Appendini. Tek je P. Kolendić 1902. dao pouzdane godine njegova rođenja i smrti, ali o njegovim djelima i o njihovu autorstvu počelo se pisati relativno kasno, posebno vezano uz pitanje prvoga hrvatskog marinista (Pavlović), kao i uz pitanje žanra kojemu spjev pripada (M. A. Petković, P. Pavličić). Đurđevićevi tekstovi nalaze se u nekoliko rukopisa Knjižnice Male braće u Dubrovniku. Osim u prvom, Kaznačićevu izdanju iz 1839, Đurđevićev je Dervišobjavljen u Obćem zagrebačkom koledaru (1848) i u izborima: Kukuljević, Pjesnici hrvatski XV. vieka (Zagreb 1856), M. Rešetar, Antologija dubrovačke lirike (Beograd 1897), S. Matić, Izbor dubrovačkog pesništva, 1 (Beograd 1923, 1930), D. Bogdanović, Antologija hrvatske lirike, 1 (Zagreb 1924), M. Veljković i M. Savković, Primeri stila i jezika jugoslovenske književnosti (Beograd 1931), M. Savković, Primeri stila i jezika, 1 (Beograd 1939), Pavlović, Dubrovačka poezija (Beograd 1950, 19562) i Dubrovačke poeme (Beograd 1953), R. Bogišić, Zbornik stihova XVII. st. (u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 10. Zagreb 1967) i Leut i trublja. Antologija starije hrvatske poezije (Zagreb 1971), M. Pantić, Pesništvo renesanse i baroka (Beograd 1968), V. Pavletić, Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početaka do danas (Zagreb 1970, 19702, 19713, 19914). Autorstvo njegovih malobrojnih lirskih pjesama nije dovoljno utvrđeno pa su neke objavljene pod imenom Bunića Vučića (Plandovanja I. Bunića Vučića, uredio O. Počić, Dubrovnik 1849. i Djela Dživa Bunića Vučića, Stari pisci hrvatski, 35, 1971) i H. Mažibradića (Maroje i Oracio Mažibradić, Stari pisci hrvatski, 11, 1880). Pod Đurđevićevim imenom pjesme su objavljene u antologijama Pavlovića (1950), Bogišića (1967), Pantića (1968). Njegov Dervišpreveden je i na mađarski (A dervis, prev. Z. Csuka, Világirodalmi antológia, 3, Budapest 1962; Csillagpor, Budapest 1971).